Nova šansa - |Završena| #2

88. dio

■MAKSIM POV■

Zalupim vratima kada uđem u stan gdje me je Dijana čekala. Čim čuje dođe i omota ruke oko mojih leđa.

"Nisam raspoložen trenutno."

Odgurnem je od sebe. Kada mi je Linda rekla da želi završiti sa mnom, shvatio sam kako sam se ponio prema njoj i koje sam planove imao. Šta mi se desilo? Kako me je Dijana uspjela uvijeriti da želim uništiti dva života i zašto sam pristao na to?

Uđem u sobu i sjednem na krevet s pogledom na pod. Tu se nalazim. Pao sam nisko pokušavajući učiniti druge sretnima, a šta je sa mnom? Zar sam uspio zavoliti djevojku koju sam trebao uništiti? Živio sam s njom.. radio sve da me zavoli s namijerom da je želim povrijediti. Kada sam došao do toga.. ne! Ne smijem se predomisliti.

Dijana je ušla u sobu i nije ispoštovala moju privatnost kao ni odluku da želim biti sam. Stane ispred mene te mi spusti ruke na ramena i vješto mi se spusti u krilo. Zatvorim oči i dozvolim mislima da me odvedu na trenutke s Lindom.. trebao sam postati otac njezinom djetetu.

"Šta se desilo?"

Ugrize me za uho pa jednu ruku spusti na međunožje, a drugom me uhvati za vrat, privlačeći me u poljubac. Prepustio sam se. Nisam imao razloga da odbijem, ali onda se odmaknem uz riječi.

"Završio sam s njom."

Ruka koja je bila na međunožju se stegne tako da mi ud počne pulsirati. Nikada nisam upoznao djevojku koja više voli i uživa u seksu od nje. Uvijek je raspoložena za njega, bez obzira kakav joj je dan bio.. da li se posvađala s nekim ili ne.

"Ali naši planovi za njih ostaju isti. Ne zaboravi."

Šaptala mi je na uho dok su mi se misli komešale. Jesam li zapravo želio da im naudim? Udahnem duboko, a onda je podignem s krila i spustim na pod.

"Ne znam šta je pametno da uradimo."

Uzme me za ramena i pogleda ravno u oči uz podizanje obrva. Trenutno se ne nalazim ovdje iako sam ispred nje. Želim razmisliti o svemu. Kako sam dozvolio da me loše misli odvedu daleko? Zbog njih sam mogao postati ubica.

"Maksime, ne možeš me sada ostaviti samu. Treba mi tvoja pomoć."

Uzme me za obraze i krene ljubiti, ali ovaj put nisam uživao. Sada sam se uplašio za sebe. Istina je, da. Bojim se šta se dešava sa mnom. Odgurnem je od sebe i uz jednu rečenicu napustim stan.

"Kada posložim misli, javiti ću ti se."

Zatvorim vrata za sobom i siđem niz stepenice. Nisam želio ulaziti u lift. Treba mi aktivnost koja će zaokupirati misli dok nisam skroz postao lud. Dijana je uspjela, ali ne krivim je. Sam sam kriv što sam dozvolio da kontroliše moje misli, da slušam njezine naredbe.

Izgubio sam sve jer sam izgubio sebe. Gdje da idem sada i šta trebam uraditi? Vratiti se Lindi ne mogu.. ne smijem pogoršati njezino stanje, a volio bih da razgovaramo. Ona ne želi ni da me vidi, a o razgovoru razmišljam.

Udahnem duboko kada se smjestim na vozačevo mjesto i udarim rukama od volan, a onda dlanove spustim na lice. Sada bih vrištao od muke samo da ovi bolovi napuste moje tijelo. Hoću li ikada više vidjeti Lindu i Luku ili će sve ostati samo u prošlosti?

Zbog njezine frustracije da uzme novac od Bartola kada već nije uspjela njega, dobio sam samo prazninu u životu. Postalo je komplikovano toliko da ni sam sebe ne razumijem. Kako mogu očekivati da me netko drugi razumije?

Planovi su bili drugačiji. Trebao sam uživati s Dijanom u brdu novca, otputovati daleko.. a onda. Je*eno sam se zaljubio u ženu.. u koju nisam smio. Ona je bila samo tu kao olakšica, a onda je trebala nestati.

Maksim više nije Maksim.
Izgubio sam sebe.
Dozvolio sam Dijani da me uništi, a trebale su druge osobe biti uništene. Zbog nje sam izgubio sebe i više se nikada neću moći vratiti. Savjest se počela igrati sa mnom, nikada je neću moći očistiti. Ušao sam previše duboko u stvari za koje sam govorio da nikada neću.

Vozio sam ka drugom kraju grada.. tamo gdje sam mogao dobiti ono što će me smiriti na nekoliko sati. Potrebno mi je. Ne mogu se sam boriti protiv ovog košmara koji mi se dogodio.

"Izvoli."

Pruži mi mali smotuljak, a ja njemu novac. Vratim se u automobil i odlučim otići izvan grada.. bar na jednu noć. Sutra ću možda željeti sve isto što sam i do danas. Možda ću željeti uništiti živote ljudi koji mi nisu ništa krivi, a nisu ništa loše ni uradili.

"Kada ću znati šta trebam raditi?"

Postavim pitanje sam sebi jer ne mogu nikome drugo. Kako sam krenuo nikada neću ni imati nikoga kome ću se moći iskreno obratiti za savjet ili razgovor, a imao sam sve to do danas. Bile su mi druge stvari mnogo važnije, a ne ona. Nisam je htio u svom životu, a sada se kajem što je izašla iz njega. Držao sam gas sve više, nadajući se da ću pronaći utjehu u adrenalinu koji me nije radio.. gasim se. Možda je moje vrijeme prošlo, a možda tek dolazi. Nasmijem se sam sebi.