Nova šansa - |Završena| #2

2. dio

■LINDA POV■

Gledam u svoju najbolju drugaricu dok pokušavam pronaći ispravan odgovor. Šta je to što ima s nama? Odgovor je sasvim jasan što se tiče moje strane no Maksim ne želi da odustane od mene. On se nada kako će ipak nešto biti između nas iako sam mu naglasila da odustane jer od veze nema ništa.

"Znaš nas dvoje mi možemo biti jedino prijatelji."

Nervozno odgovorim jer ipak Maksim nije ono o čemu želim da razgovaram. Oštro me pogleda i s tim mi kaže po ne znam ni sama već koji put, da se nje pita, ja bih bila s Maksimom odavno, ali na svu sreću Sofije se ne pita. Ne mogu da budem s nekim na silu, a ni Maksim to nije zaslužio.

"Bartol je mogao da zasluži šansu, a Maksim koji se mjesecima trudi, ne može."

Par trenutaka tišine te dlan od dlan se sudari remeteći tišinu između nas.

"Nije fer prema njemu!"

Odmahnem glavom, unosim nervozu u sebe, bespotrebe. Ni on ne bi želio da budem nervozna.. čak me smiruje kada je god to moguće. Trudi se, Sofija je u pravu, ali nas dvoje nismo jedno za drugo.. zapravo, nisam ni za koga nakon Bartola. Okrenuo mi je život naopačke, a potom otišao i ostavio me da se sama borim sa samom sobom, ali i s bebom.

"Bartol je uradio mnogo toga za mene. Ne mogu to zaboraviti."

Bez obzira na sve, opet ga branim. Sve do jednom, kada mi Sofija zalijepi traku na usta da ne mogu više govoriti. Možda je to jedino riješenje koje će pomoći da prestanem pričati o njemu. Umjesto trake, ubijala me je svojim, poput trave zelenim očima.

"Ali ti je zato napravio dijete i otišao. Kreten!"

Frkne ljutito. Rekla bih da je u pravu, ali nije. Sama sam uzrokovala da dođe do trudnoće, mislio je da pijem pilule kako smo se i dogovorili. Taj dan je nisam popila, a svjesno mu se prepustila. Jednim potezom sam zakomplicirala život, ali sam zadovoljna jer da nisam sada ne bih imala razlog da živim.

Pomazim stomak da Sofija ne vidi, a onda pogledam kroz prozor. Gdje je sada on i šta radi? Postavljam doista glupa pitanja. On je s njom i s njihovim djetetom, a ja sam sama s našim djetetom, također.. koliko je otac njezinom djetetu, toliko je i mom. Nije se udostojio ni da me pita kako sam, a da o većim stvarima govorim, nema smisla.

"Neka nama bebe, a njega ne želim nikada više da vidim u našim životima. Mislim da sam dovoljno jasna!"

Spojim pogled s njezinim te samo pomijerim glavu blago ka gore pa dole. Ne želi ni on da nam bude u životu, a ni Sofija.. ali ja želim iako znam da je pogrešno. Ne želim mu biti ljubavnica, a sada bih jedino to mogla i da budem. Neugodni trnci mi prođu kroz tijelo. Jeza na samu pomisao.

"Znam da ti se ne sviđa ovo što govorim.. ali nažalost je tako. Dokazao je obadvjema koliki kreten može biti."

Želudac mi se okreće. Gubim dah, a glava počinje da me boli. Sve zbog njega.. sve zbog stvari koje mi je uradio, a misli vezane za to natjeraju mozak da se raširi, da se napuše i poželi puknuti samo kako ne bih više nikada pomislila na njega.

Borim se sama sa sobom protiv njega dok on uživa u svojoj, novoj obitelji. Kada bi barem samo pomislio na nas dvoje, ali ne.. sve je drugo mnogo važnije nego mi. Dosta je, Linda. Kada ćeš podvući crtu i staviti tačku na njega? Koliko vremena treba da shvatiš kako nikada nije bilo ljubavi s njegove strane..? Posveti se, budalice, svom životu i dozvoli da uživaš bar u jednom trenutku mimo onoga kada si kod ginekologa i slušaš rast i razvoj vaš..ne, svoje bebe!

"Želim da prestanemo razgovarati o njemu. Neka bude zabranjena tema.. jer sve dok.. sve dok se priča o njemu, ne mogu nastaviti dalje."

Pomno je pratila svaku izgovorenu riječ i izraz lica dok je izgovaram. Biti će teško, svjesna sam, ali već je prošlo i previše vremena. Moram krenuti dalje! Sviđalo se to meni ili ne. Ako on nikada ne može da pita za nas onda ni ja ne trebam misliti o njemu.

"Jesi li sigurna da ćeš moći?"

"Gurnuti ću ga duboko u srce i zakopati ga tu. Neka zauvijek ostane u dubini duše, ali moram se truditi da budem dobro.. i zbog sebe, ali i zbog bebe.. zbog nje najviše. Ne treba mu majka koja neće moći biti posvećena jer misli na oca koji nije u stanju da se javi."

Riječi su izlazile iz mene kao da sam u ispovijedaonici. Sofija je naučila na to, ima godine iskustva. Ona je moj psihoterapeut. U svakom problemu je sa mnom, razumije svaku riječ.. osim onih kada sam govorila da ne mogu bez njega, da ga volim.

Pokušala je da ga razumije na samom početku, ali nakon što je vidjela kako se stvari odvijaju. Nije imala razumijevanja.. ni za njega, ali ni za mene. Trudila sam se da i nju razumijem.

"Ne zaslužuje te osoba zbog koje danima nisi jela, nisi pila. Živjela si poput biljke. Venula si."

Svakodnevne riječi koje mi upućuje. Možda sam sve to zaslužila jer da nisam ne bih ni dobila, zar ne? Ne dobije nitko ono što ne zasluži. Opet radim isto. Pokušavam pronaći način da ga opravdam. Greška.. jedna za drugom, a prije nekoliko momenata sam rekla da ga ne želim spominjati. Želim to i ispuniti.

"Ako ti treba psihološka pomoć da prevaziđeš sve nedaće, znam dobrog psihologa."

Uspjela je da mi izvuče osmijeh. Ovog psihologa mi nudi mjesecima, ali sam ga svaki put odbila pa će tako biti i s ovim.

"Dovoljno je što tebe imam.."

"Ne zaboravi da imaš i Maksima. On je isto uvijek tu. Stalo mu je do tebe, vidi se po njemu."

Možda govori istinu za koju ne želim da je istina no ne pita se mene.. izgleda ni za šta pa ni za Maksima. Klimnem glavom potvrdno jer nemam odgovor na njezinu rečenicu.