Nova šansa - |Završena| #2

21. dio

■LINDA POV■

Koliko želim da je tu, toliko ne želim.
Koliko želim da osjećam njegovu prisustnost, toliko ga guram od sebe.
Koliko želim da vrijeme provodim u njegovom zagrljaju, mirna i spokojna, duplo više pravim haos od naših života.
Koliko želim da ljubim njegove usne, identično grizem svoje kada ostanem sama.
Koliko ga želim, toliko ga nemam.

Zašto?

Zato što se bojim da će me povrijediti kao Bartol. Ne bih mogla podnijeti istu bol dva puta u životu. Ovaj put ne bih preživjela, a moram živjeti i želim jer moj razlog za život spava nekoliko metara od mene. Refleksno mi se pojavi osmijeh na licu kada pomislim na svog sina.

Hoće li ličiti na mene ili će biti mala kopija Bartola?
Neću ga manje voljeti ako bude izgledom na oca, obećavam. Ponašanje Lukino ne smije i neću dozvoliti da liči ni na trenutak Bartolovom. Ne želim kada naraste i dođe u period kada bude imao djevojku, da bude uplakana, da sklupčana leži na podu i moli se da preživi jer u sebi ima još jedno biće kojem treba dozvoliti da ima šansu za život.

Želim da bude uz nju kroz svaki novi dan, da zajedno dočekaju nove uspone, ali i padove jer su sastavni dio života. Da zajedno prolaze kroz mučnine, bolove, trudove.. zatim da bude s njom kada se bude porađala i da odgajaju dijete skupa.

Zašto sam kroz sve zadnje.. što sam poželjela djevojci svog sina, vidjela Maksimovo ponašanje koje tražim da Luka ima kada dođe vrijeme za to. Udahnem duboko i provijerim bebu spava li, a kada se uvijerim da mirno spava, izađem iz sobe i sjednem na krevet u dnevnoj. Maksim treba da dođe svaki trenutak jer sam tražila prvo da obavi posao, a onda da nam dođe.

Tiho kucanje na vratima mi osvoji pažnju, a onda ustanem i dođem do njih pa ih otvorim. Maksim ne zna bez cvijeća i poklona da dođe, u jednoj ruci je buket crvenih ruža dok je medo u drugoj. Osmijehnem mu se pa bez riječi ga pustim u kuću, samo se sklonim u stranu.

"Pa dobar dan."

Kada zatvorim vrata, okrenem se prema njemu i bez dozvole omotam ruke oko njegovih leđa.

"Kako ste?"

Pustim ga iz zagrljaja, a onda uđemo u dnevnu.

"Mi smo dobro, Luka spava, a ti?"

"Kada te vidim nasmijanu, dobro sam."

Njegova rečenica izmami moj osmijeh, a onda uzmem ruže koje mi je pružio.

"A ovo je za Luku."

"Možeš li doći praznih ruku?"

Odmahne glavom i ode u toalet, a onda čujem vodu. Neće da ode kod Luke niti da ima kontakt s njim dok ne opere ruke i tako svaki put. Maksim pazi i na stvari za koje nekada prave očeve trebaš da opomeneš. Ni sama nisam znala šta mi je, ali sam željela biti pored njega pa kada ostavim ruže u vaznu. Odem u toalet i uđem unutra, nije mi se nadao, ali nije se ni protivio što sam ovdje..

"Smetam?"

Ponovo ga zagrlim, ali sada s leđa tako da spustim glavu na njegova široka leđa. Uhvatim kratak osmijeh na ogledalu pa čujem riječi koje mi na momente ugriju srce.

"Nikada mi ne možeš smetati."

Maksim se zaljubio u mene, osjećam to.. a o njegovim znacima pažnje ne trebam ni da govorim.. ali jedini problem je u meni. Nekada se ponašam tako pogubno prema njemu.

"Ali ako mogu uzeti samo nekoliko minuta da odem do Luke i vidim ga?"

Odmaknem se od njega uz klimanje glavom. Krene izaći iz kupatila, ali ga uhvatim za ruku i po prvi put nam isprepletem prste te bez riječi, ali uz široke osmijehe krenemo prema mom sinu.

"Spava.."

Tiho izgovori.

"Zaboravio sam ponijeti medu."

Naslonim se na krevetac da se uvjerim kako je Luka dobro, a kada vidim, pogledam u Maksima koji ga je nježno mazio po ručici.

"Biti ćeš s nama dok se ne probudi?"

Srce mi je počelo ubrzano kucati jer želim da je odgovor pozitivan, ali ne znam hoće li biti.. mislim da nam je ipak ljepše kada nismo sami.

"Hoću."

Odlučno odgovori pa ga povučem prema sebi, tako da vidi šta želim te to i uradi. Izađemo iz sobe, Luka treba da spava i odmori se.

"Fascinantno je kako sam se povezao s njim.."

Par trenutaka tišine, a onda nastavak rečenice.

"Kao da je moj."

Tada stanem ispred njega i ruke spustim na njegove obraze. Njegove oči su poprimale tamniju nijansu plave boje.. ne želim da strijepi zbog mojih riječi.

"Luka će se brzo povezati s tobom.. znaš? Ljubav koju mu pružaš, nemoguće je ne osjetiti."

Riječi su nosile težinu, ali su bile iskrene i od svega što je najvažnije bile su čista istina. Maksim je bio uz njega kada je došao na svijet, dao mu je ime koje sam i sama željela da mu dadnem, a onda je bio s nama u bolnicu te nas je zajedno sa Sofijom doveo kući i provodi svoje slobodno vrijeme s nama dvoje. Luka će ga obožavati, baš kao što je trebao da obožava Bartola.

"Želim da razgovaramo o nečemu mnogo bitnom, Linda."

Doza ozbiljnosti u njegovom glasu me je uplašila. Šta se desilo i šta sve loše može da se dogodi? Srce je kucalo sve brže i brže dok sam s nestrpljenjem čekala da nastavi razgovor.