Nova šansa - |Završena| #2

58. dio

■LINDA POV■

Ovaj dan je totalna greška pa kada sam dozvolila da se dogodi, zašto ga ne bih začinila još? Dočekam njegove usne nakon postavljenog pitanja, koliko je moja i Maksimova ljubav iskrena, kada drhtim u Bartolovim rukama? Produbio je poljubac dovodeći i jezik u igru, zaplesali smo tango, a onda smo se odvojili jedno od drugog zadihani.

"Trebam li ti dokazati da si moja, još uvijek?"

Imamo sreće što nas je ograda držala jer da nije pali bi s balkona, zbog Bartolovog pritiska na mene tokom razmijenjivanja vlažnih poljubaca. Oči su mu se caklile kao da je osvojio nagradu za najuspješnijeg čovjeka na planeti.

"S njim si samo zbog poštovanja i dužnosti koju osjećaš jer si ga pustila da bude tu kada ti je netko bio potreban."

Govorio je surovu istinu, kao da me je čitao. Zar me poznaje toliko? Srce mi je kucalo sve brže i brže, jesam li trčala maraton ili samo stojim ispred Bartola? Isto je. Borila sam se za zrak jer sam imala osjećaj da ću se srušiti.

"Znamo obadvoje da ne bi bila ovdje, da ti je iskreno stalo do njega ili do bilo kojeg muškarca."

I ova je rečenica bila samo tačka na prethodnu. Klimnem glavom potvrdno, ne vrijedi mi se boriti protiv osobe koja me u dušu zna.

"Jesam li u pravu, bebe?"

Dlan spusti na moj obraz, a usne približi mojima. Mislila sam da će me poljubiti, ali to nije uradio ovaj put. Čekao je da mu odgovorim.

"Ne mogu ga ostaviti, Bartole. Shvati me. Kada tebe nije bilo, on je bio tu, u svakom trenutku je bio sa mnom i s Lukom kada se rodio. Čuvao nas je. Tebe nije tada bilo. Gdje si bio, ni ne zanima me jer mi je dovoljno što znam da te nije bilo s nama."

Ograda je škripala zbog jačine njegovog čuvanja za nju. Ljutnja mu se oslikava u očima dok gleda pored mene. Svjestan svega do čega smo došli.

"Postoji li mogućnost, bilo kakva šansa da ispravim grešku?"

Vrati glavu u položaj da me gleda. Sačekam nekoliko trenutaka i tek onda odgovorim.

"Da se radi samo o Luki i meni, da, postojala bi.. ali ne mogu ga povrijediti. Nije to zaslužio. Sofija bi me ubila."

"Počinje kiša."

Uzme me za ruke i uvede u vikendicu, da ne pokisnemo. Stojimo pored velikog kreveta u sobi iz koje se izlazi na balkon.

"Udati ćeš se za nekog samo zato što ga ne želiš povrijediti?"

Knegla mi je stala u grlu jer sam pomislila na njega kada je oženio drugu. Znači li da ju je volio?

"A ti si je volio?"

Nesvjesno sam izgovorila na glas. Držao mi je dlanovima lice čvrsto fokusirano na njegove oči.

"Ne. Oženio sam se zato da mi otac ne ide u zatvor. Živio sam u mraku, čak i onda kada je bila najsvjetlija svjetlost."

"Maksim je dobar."

"Koliko? Je li dovoljno da me izbriše iz tvog života?"

Spustim usne na njegove i dozvolim suzama da poteku. Prihvatio je poljubac, a onda me podigao na kukove i pribio uz ormar koji se nalazio naspram kreveta. Držao me je čvrsto za zadnjicu dok ga je moje tijelo sve jače željelo. Osjetila sam izbočinu u njegovim farmerkama kako me pritišće. Želi i on mene.

"Ahh.."

Otme mi se uzdah na njegovim usnama, okrene nas na drugu stranu i spusti na krevet. Škripa kreveta me natjera da se osmijehnem tokom poljupca. S usana je prešao na vrat i ostavljao tragove, ruka mu je našla mjesto ispod mojih farmerica. Uvijala sam se toliko da sam ga gurala prema gore.

"Stani."

Uradio je što sam rekla. Šta ja radim? Do jučer sam uživala u Maksimovim dodirima, a sada sam se prepustila Bartolu? Čim je došao, raširila sam mu ruke, ali i noge, istina je. Ustanem s kreveta i namjestim odjeću pa mu se obratim.

"Vozi me kući. Odmah!"

Dođe do mene pa me pokuša uzeti za ruku, ali ovaj put je vješto izmaknem.

"Ne diraj me. Ne želim tvoje dodire."

"Zašto lažeš, Linda? Goriš od želje za mnom, kao i ja za tobom."

"Čeka me Luka kod kuće. Ne znam ni kako je. Želim da ga vidim."

Sada je razgovor prešao u raspravu. Počela sam se derati na njega. Mirno je stojao i gledao u mene.

"I ja želim da ga vidim."

Rečenica zbog koje mi je milion trnaca prošlo kroz tijelo. Odmahnem.

"Smisliti ćemo način kako da ostaviš Maksima, a da ga ne povrijediš."

"Nikada ga neću ostaviti."

Obrve mu se skupe, ali ubrzo i nađu visoko na čelu.

"Dozvoliti ćeš da Luka odrasta bez oca?"

Savijem ruke u laktovima pa stanem ispred njega.

"Vidim da ti nije teško palo što ga nisi vidio do sada."