Nova šansa - |Završena| #2

76. dio

■BARTOL POV■

Teodor je ostao u bolnici sa Sofijom i bahatim Maksimom, a ja sam došao kući da vidim djecu i da razgovaram s Katarinom o čuvanju djece u bližoj budućnosti. Možda nisam potreban u bolnici, ali želim biti uz Teodora i Sofiju, a ponajviše uz nju.. koja se bori da otvori oči. Uvijek je bila hrabra i snažna.

U kući je vladala potpuna tišina, a pri pogledu na kauč, vidio sam da Katarina sjedi i spava. Pogledam na sat i vidim da je prošlo dvanaest. Nije ni čudno što je zaspala. Trebalo je čuvati dvoje djece, ali nije u redu što spava u sjedećem položaju.

Vratiti ću se kod nje kada vidim Martu i Luku. Odem u toalet kako bih se osvježio pa da mogu otići kod njih. Spavali su mirno i zajedno. Jedno do drugog na velikom krevetu, ograđeni jastucima sa strane. Marta je imala svoj krevetac, ali nije spavala u njemu nego pored brata. Katarina kao da je znala koliko su bliski, a da se prvi put vide. Ostavila ih je jedno pored drugog.

Slagati ću ako kažem da mi srce nije napunila toplota pri pogledu na njih, koji su mirno spavali. Njihove rukice su se skoro pa dodirivale. Približim im se pa ostavim poljubac na Lukinom čelu, a onda i na Martinom. Tiho zatvorim vrata jer ih ne želim probuditi pa se vratim kod Katarine.

Približim joj se tiho te sjednem kraj nje. Žao mi je, ali moram je probuditi. Razgovarati ćemo i onda se vraćam u bolnicu, a ona neka nastavi spavati u gostinjskoj sobi. Sjednem pored nje i tek onda primijetim da je zaspala dopisivajući se s nekim. Telefon zasvjetli pa koliko god nekultuno bilo, pogledam šta piše.

"Nećeš uspjeti izaći iz grada jer ćeš biti mrtva. On nije osoba za tebe."

Brat.
Podignem obrvu nakon pročitanih riječi pa pogledam u nju. Nije mi rekla da ima brata ili sam možda zaboravio zbog svojih problema? Ali kakva je ovo poruka? Nježno spustim ruku na njezino rame s namijerom da je probudim, ali nakon dodira skoči s kreveta.

"Nisam te želio uplašiti."

Svjetlo iz hodnika je dovoljno pružalo svjetlosti da se vidimo. Pogleda u mene pa kao da otpuhne zrak iz sebe s olakšanjem. Sjedne nazad pored mene pa ruke smjesti na laktove, a lice u dlanove. Ruku spustim na njezino rame uz riječi.

"Jesi li dobro?"

Ovaj put sjedne ispravno s pogledom na mene te odmahne glavom. Nije dobro? Šta joj je? Šta se dešava?

"Izvini. Zaspala sam."

"Ne trebaš mi se izvinjavati. Uspavala si djecu i imaš pravo da spavaš."

Pogleda u mene kao da ne razumije šta govorim.

"Mislila sam da ćeš napraviti probleme."

"Zašto bi ih napravio? I ti si čovjek kojem treba odmora, zar ne?"

Klimne glavom potvrdno.

"Ali tako ne misle drugi."

Ona ima problema. Jasno mi je. Mogu li joj pomoći u riješavanju istih? Poznajem li joj brata, da pokušam razgovarati s njim? Hoće li zvučiti drsko ako kažem da sam pročitao poruku koja joj je stigla na telefon prije nekoliko minuta.. dok je ona spavala?

"Zašto, Katarina? Šta se dešava?"

"Nebitno. Bebe su me slušale, nisam imala problema s njima."

Usne mi se razdvoje u osmijeh na pomisao njih. Nisam ni mislio da neće slušati. Oni su moji.

"Mogu li ostati kod tebe, večeras?"

Njezino pitanje me zbuni, ali svakako sam je htio pitati da ostane nekoliko dana i čuva ih. Platiti ću, to nije nikakav problem, ali hoće li njoj biti problem ostati kod nas? Gdje je njezina obitelj?

"Svakako sam mislio s tobom razgovarati o tome."

Gledala me je uplašeno, ali nije sklanjala pogled. Nastojala je da me sasluša sve što imam da kažem i uporedno me gleda.

"Trenutno mi treba dadilja koja će čuvati obadvoje djece, ako misliš da nećeš moći sama. Potražio bih još jednu djevojku, ali i dok nju ne nađem.."

Nije mi dozvolila da završim rečenicu. Spusti dlan na moju ruku i izgovori.

"Mogu ih sama čuvati koliko god je potrebno, Bartole. Ne trebaš se zamarati s traženjem druge djevojke ako sam bar djelomično zadovoljila uslove. Truditi ću se da budem bolja."

Govorila je bez stanke. Nije uzimala čak ni zraka. U jednom dahu sve izgovori.

"Zadovoljan sam s tobom, Katarina."

Blago se osmijehne, ali onda u njezinim očima primijetim sjaj. Jesu li to suze? Udahne duboko pa skloni osmijeh s lica i obrati mi se.

"Mogu li te nešto pitati?"

Držala je još uvijek ruku na mojoj, bez namijere da je skloni. Klimnem glavom potvrdno, čekajući šta će me pitati.

"Luka je tvoj sin?"

Sklonim pogled s njezinih očiju. Kako ona zna da je Luka moje dijete? Nisam joj rekao.

"A živi s Lindom i Maksimom?"

Jeza mi prođe kroz tijelo kada shvatim da ovo nije obična djevojka. Ona zna mnogo toga, a da u to nisam ni bio upućen.

"Nije tvoja stvar."

Izvučem ruku iz njene pa ustanem s namijerom da krenem prema bolnici, ali njezine riječi me zaustave.

"Ostani još malo, molim te."

Okrenem se prema njoj kojoj je ruka počivala na mom zglobu, a tijelo bilo svega nekoliko centimetara od mog.

"Želim nešto da ti kažem."

Tiho izgovori, ali stavljajući naglasak na svaku riječ.

"Možda i da te zamolim."

Ništa mi nije jasno. Pogledi su fokusirani jedan na drugi, a moje uši čekaju da čuju šta će sljedeće izjaviti.

"Maksim želi ubiti Luku."

Usne mi se razdvoje, a srce kao da prestane kucati na trenutke. Nestalo mi je zraka. Kako ona zna za to?

"Maksim je nažalost moj brat."

Mislim da je svaka dlaka na tijelu stršila visoko dok mi se vid maglio, ali ubrzo udahnem duboko pa se pokušam fokusirati na nju.

"Zašto mi nisi ranije rekla?"

Slegne ramenima.

"Nisam znala da ti je Luka sin dok vas nisam vidjela."

Ima logike. Kako je mogla znati?

"On ima jako dobru masku, Bartole."

Suze joj krenu padati niz obraze. Šta da uradim? Kako joj mogu pomoći?

"Imam dečka u Engleskoj, ali zbog njega ne mogu otići kod Filipa. Prijeti mi da će me ubiti. On je posesivan."

Držao sam je za ramena dok mi je govorila ono čemu se nisam nadao.

"Samo se skloni od njega, budi što dalje od tog lika. Luku ću zaštiti koliko god budem mogla."

"Zna li da si kod mene i da čuvaš moje dijete?"

Postavim pitanje koje će mi dati mnoge odgovore i solucije da znam na šta trebam biti spreman te kako da postupim.

"Ne zna i ne smije da sazna, pogotovo ne nakon što sam saznala da si ti Lukin otac."

Klimnem glavom potvrdno uz riječi.

"On se ovoj kući ne smije približiti. Imam stražare."

"Mogu li biti ovdje? Preklinjem te."

Krene da klekne ispred mene, ali je spriječim uz pomijeranje glave lijevo pa desno i zadržavanje na nogama.

"Biti ćeš u kući. Obećavam ti da se neće ni približiti, a nakon što sredim svoj život. Pomoći ću ti da odeš kod svog dečka."

Baci mi se na prsa, u zagrljaj.. ali ovaj zagrljaj nije bio ljubavni zagrljaj. Imao sam osjećaj da me grli sestra koju nikada nisam imao, a siguran sam da me je zagrlila na takav način. Kao brata kojeg ne mrzi nego mu je zahvalna.