Drage moje dame, posljednje poglavlje postavila sam tačno na Badnji dan, odnosno dan pred Božić. Ovim putem želim vama, dragi pripadnici katoličke vjeroispovijesti, čestitati predstojeće blagdane i zaželjeti sve najljepše od srca! Živi i zdravi mi bili mnogo godina.
Nekoliko trenutaka ranije Graham se sa ekipom približio kolibi oko koje su bila trojica stražara. Dvojicu su brzo i gotovo nečujno onesposobili, dok je treći zapucao prema njima, međutim, jedan Grahamov metak bio je dovoljan da ga onesposobi. Poslao je obojicu svojih agenata po vozila, Calluma je zadužio da bude u pripravnosti ispred kolibe, dok je upad planirao izvršiti sa Conorom. Ulazak u kolibu Grahama je potresao do srži. Upao je prvo on, potom odmah iza njega Conor. Dok je planirao akciju, u Grahamovoj glavi odvijali su se razni scenariji šta bi mogao zateći u kolibi, međutim uopšte nije bio pripremljen na ono što je ugledao pogotovo na ono što se u trenutku zbilo.
Kada je ugledao podignutu Brodievu pesnicu kako se umalo sručila na Alecovo lice, oči su mu se zacrnile od bijesa, međutim prije i nego je skočio na njega, bljesnuo mu je pred očima nož kojim je šljam zamahnuo. Isti taj nož umalo je prerezao Lainin nježni vrat i u Grahamu se sve stislo. Utroba se izvrnula, zvijer u njemu zaurlala. Povukao je obarač i izbio nož iz ruke Brodiu prije nego je uspio privući Aleca i prisloniti mu oštricu na vrat.
Nikad u svom životu nikome nije želio pružiti više bola kao u tom trenutku Brodiu. Vidjevši pretučenog Aleca i sputanu skoro pa unakaženu od udaraca Lainie. Buknuo je sav gnjev u njemu i zakoračio je prema tamničaru njegovih voljenih. Ni slutio nije da će se mnogo gore stvari desiti od onih što već jesu. Gad je imao asa u rukavu kojeg je spremno iskoristio znajući da ne postoji ni najmanji način da se Alec spasi. Odbacio se prema spužvi na kojoj je nešto ranije ležao sputani Alec, potom je gurnuo kutiju prema dječaku.
Graham se mogao zakleti da je, u trenutku kad je crni zlotvor brzinom munje ispuzao i žestoko se zaletio na Aleca pružajući mu ugriz smrti, umro. Reakcija je bila trenutna, skočio je prema zmijurini da je ubije prije nego naudi i Lainie. Međutim, Conor je bio brži. Ispucao je tri metka i konačno usmrtio zlotvora.
- Tata... spasi je... mamu spasi. – izmučen i tih glas njegovog sina nekoliko trenutaka prije nego je pao u duboki bezdan, u Grahamovim ušima odjeknuo je poput udara groma. Ruke su mu drhtale kada je obavio njegovo maleno tijelo. Umjesto da sada urla od sreće što ga je njegov sin konačno nazvao ocem, on se moli Bogu da preživi.
Urlik gori od smrti, urlik jači od svih onih napaćenih duša iz pakla prolomio se iz njegovog grla. I po drugi put u svom životu, Graham je osjetio kako mu se suze skupljaju u očima. On ga gubi i ništa ne može učiniti da to ispravi, njegov sin umire. Zakasnio je!
Nije bio lud, Conorov izbezumljeni pogled mu nije promakao i on je već otprilike znao koja je otrovnica u pitanju. Nešto s čime se Graham prvi put susreo oči u oči. Taipan.
- Zakasnio si! Shvataš li sad koliki si ustvari gubitnik. – Brodie se nasmijao. Divio se onome što je napravio i nije mu bilo važno što je uhvaćen. Smrt malog će zauvijek ostaviti trag na Grahamu i Lainie. Ovo će ih boljeti više nego da ih je usmrtio. Bol će ih konačno razdvojiti jer niko ne bi mogao oprostiti Lainie što nije uspjela zaštititi Aleca. Pa čak ni Graham.
Nakupljeni bijes, dosegao je svoj maksimum i dok su mu kroz glavu prolazile sve scene mučenja onoga koji je počinio sva zlodjela njegovoj ženi i sinu, spretnim je potezima odvezao Lainie, pažljivo je naslanjajući na svoja čvrsta prsa. Conor je držao uperen pištolj prema Brodiu, jasno mu dajući do znanja da ako napravi ma i najmanji pomak neće dvojiti da ga upuca.
- Iznesi Aleca i vozi ga u bolnicu. – izdao je naredbu Conoru, čvrsto držeći Lainie privijenu na svoje grudi. – Callum, ulazi ovamo! – uputio je još jednu naredbu preko bubice. Nakon što su njegove naredbe izvršene odmah i bez pogovora. Stigla je još jedna naredba za Calluma. – Drži ga na oku dok ne smjestim Lainie u vozilo za bolnicu. Na najmanji pokret reaguj ali pazi da ga ostaviš živog. Mora biti svjestan za ono što ću da mu uradim.
- Šefe, jesi li siguran? – pažljivo je upitao Callum.
- Učini kako sam rekao! – zagrmio je. Uzeo je Lainie u naručje pa se potom okrenuo i napustio kolibu. Samo nekoliko koraka djelilo ga je od vozila, a njemu se taj put činio nepregledno dug. Čvrsto je stezao na grudima svoju ljubljenu pazeći da je ne povrijedi. Pogled na njeno lice činio je da guta gorke knedle, da moli i kune, preklinje i prijeti. Njeno mliječno bijelo lice bilo je potpuno krvavo. Glava joj je besvjesno visila preko njegove ruke izlažući očima njen vrat na kojem se skorela krv. Pogled mu se spustio niže i ugleda porezotinu koju joj je Brodie nanio nožem.
- Budi jaka, ljubavi. Izdrži! Samo izdrži. – spustio je usne na njeno tjeme. Srce mu je lupalo kao ludo i sve o čemu je mogao misliti jeste da njegovi voljeni prežive. Spustio je Lainie na zadnje sjedište tamnog džipa. – Volim te jedina! Izdrži! Jesi li me čula? Da si se probudila dok ja dođem. Bićeš dobro! Moraš biti dobro. I ti i Alec. Oboje morate biti dobro inače ću... Lainie, moraš se probuditi, moraš Alecu roditi brata. To je naređenje! Čuješ li me? – grlo ga je peklo, neprolivene suze mutile su mu vid. Za sve ovo je samo on kriv. Čitav svoj život nije imao slabu tačku. Niko mu se nije mogao približiti do ovog trenutka, a sada su konačno pronašli pukotinu. Uvukao je svoju ženu i sina u sve ovo iako to nije želio, međutim, osjećao se krivim. Udario je šakom od sjedište suvozača. Spustio je još jedan nježan poljubac na njeno tjeme, moleći se da sve bude dobro.
Potom se okrenuo, zatvorio vrata i obratio dvojici od preostalih agenata. – Odvezite moju suprugu u bolnicu. Do bolnice je njen život u vašim rukama, to neka vam bude jasno! Ne zanima me šta ćete uraditi, ali se jebeno potrudite da dobije svu potrebnu pomoć dok ja dođem. Jasno! Pošaljite vozilo po mene i Calluma. – na peti se okrenuo i uputio prema kolibi, vrijeme je da se dugovi naplate.
- Sad ćeš dobiti priliku da digneš ruku na nekoga jačeg od žene i djeteta. – Graham je zalupio vratima. Odložio je oružje, skinuo pancir i ostao u majici kratkih rukava. – Sad ustani i pokaži koliko si snažan!
Brodie se iskesio i pogledao luđačkim pogledom u Grahama. Nikad nije bio toliko sretan. Osjećaj bespomoćnosti koji je ugledao na Grahamovom licu nahranila ga je i napila hranom i pićem namjenjenim isključivo bogovima. Što se njega lično ticalo, sada je mogao i umrijeti. Neće stići spasiti dječaka ma šta da uradi. Ostalo mu je svega nekoliko minuta života. Čak i da mu ubrizgaju serum, do bolnice već će biti kasno. Zabilježen je samo jedan slučaj spašavanja života nakon ujeda taipana. – Znaš, da nisi uzeo moju Lainie možda bi mi te malo i bilo žao i možda, ali možda, bih dopustio da krelac živi. Ovako gledajući, čak je i bolje ispalo. – izustio je podižući se na noge gledajući Grahama pravo u oči.
To je bila greška jer nakon onog što je u njima vidio, jasno mu je bilo da mu je karta za pakao uručena.
Graham ga je želio pustiti da prvi zamahne, međutim riječi koje mu je uputio bile su poput užarene lave koja ga je pogodila. Nije više čekao zamahnuo je šakom a potom se čulo „kvrc".
- Slomio si mi nos! Jebeno si mi slomio nos! – jaukao je Brodie kada je vrela krv potekla. Žeđ za nanošenjem bola Grahamu, ponovo se javi i on skoči da mu uzvrati udarac. Nije se ni ispravio kako treba udarac ga je ponovo stigao. Ovoga puta izbio mu je vazduh i Brodie se presamiti, držeći se za stomak i boreći se za dah.
- Uspravi se pseto! – zarežao je Graham. Nije više mogao jasno razmišljati. Neki udaljeni glasić mu je govorio da prestane, da će mu gora kazna biti ona koja ga čeka u zatvoru. Ignorisao je taj glas i vratio se ponovo udarcima. Udarao ga je desnom pa onda lijevom šakom sve dok ga potpuno nije oborio. Nakon nekog vremena Brodievi jauci su prestali i pretvorili se u glasno smijanje. Usta su mu bila puna krvi, tijelo natečeno, ali ma koliko udaraca mu Graham zadao nije mogao zlobu izbiti iz njega.
Callum je bio zabrinut, nikada do sada nije vidio Grahama izvan sebe. Istina svojim očima je vidio koliko je bijednik udesio Grahamovu ženu i sina, ali smatrao je da bi sada trebao prestati. U zatvoru, tog monstruma čekaju mnogo gore stvari. – MacGregor, možda je dosta. Trebao bi ga prepustiti Zakonu. – pažljivo se oglasio Callum, jasno izražavajući svoje mišljenje.
- Ja sam jedini Zakon koji u ovom slučaju važi! Ja! – zaurlao je Graham na Calluma. – Idi u auto i čekaj me. Do sada je već trebalo stići.
Jedan trenutak nepažnje umalo je doveo do katastrofe. U trenutku kada je Callum prolazio pored Brodia, posljednjim atomima snage Brodie se podigao i brzo izvukao pištolj koji je bio u futroli zakačenoj na Callumovoj desnoj butini. Međutim prije nego je stigao opaliti, precizan hitac u srce ga je oborio. Brodie Binning bio je konačno mrtav. Nikad više nikome neće moći nauditi.
- Ovo sam čekao svo vrijeme. – Graham je prezrivo pogledao na njegovo mrtvo tijelo. – Sad me vozi mojoj porodici. – obratio se Callumu.
***
Royal Edinburgh Hospital bila je bolnica sa najstručnijim doktorima, specijalistima, hirurzima. Kompletno osoblje bilo je na visini zadatka i po ko zna koji put uskočilo i pružilo maksimalnu pomoć povrijeđenima koje su dovodili agenti tajne službe. Graham je znao da će dati sve od sebe da spase njegovog sina i ženu, ali on je trebao više, mnogo više. Ako je istina što je Brodie rekao, biće mu potrebno čudo i ako se njega pita čudo će i stvoriti. Proći će kroz sam pakao, prkosit će samom Hadu ako treba, ali njegov sin će živjeti. Mora!
- Gdje su oni? – Graham je ispalio pitanje agentu koji ga je čekao ispred bolnice, drugi je bio unutra zajedno sa Conorom.
- Vašu suprugu pregledaju, nije još došla k svijesti. Ali su rekli da njene povrede nisu toliko velike da joj ugrožavaju život. – Mladić je oborio glavu i Graham je jasno mogao vidjeti njegovu nelagodu.
- Šta je sa mojim sinom? – glas mu je bio potpuno suh, rezervisan i lišen emocija. Ali unutar sebe, Graham je gorio.
Mladić je pogledao nervozno oko sebe, potom je podigao glavu i pogledao Grahama u oči. Riječi naprosto nisu izlazile iz usta te je s' toga vrlo primjetno odmahnuo glavom.
Prije nego se snašao bio je odignut od zemlje.
- Gdje je on? – zaurlao je i pri tom privukao pažnju nekoliko članova medicinskog osoblja koje je bilo u blizini.
- U sali, bore mu se za život. – jedva je izustio.
Graham ga je naglo pustio i utrčao u bolnicu. Misli najgore noćne more opsjedale su ga, hvatale za vrat presjecajući mu dotok zraka u pluća. Želio je zaurlati, slupati sve pred sobom. Jedini cilj mu je bio utrčati u salu, uzeti svog sina u ruke i moliti ga za oproštaj. Trebao mu je njegov oproštaj. Želio je čuti da mu oprašta što ga je sve ove godine gurao od sebe, što nije bio uz njega. Ali najviše od svega želio ga je preklinjati da mu oprosti što je zakasnio. Dao bi svoj život u zamjenu za njegov, volio bi da je otrovnica ujela njega nego njegovog sina koji je tek počeo živjeti. Njegov sin tek je dobio porodicu i sada je treba napustiti. To je okrutno. Podigao je glavu ka nebu. – To nije fer! Čuješ li me Bože? Nije fer! – oči su mu se maglile od neprolivenih suza, grlo mu se sušilo ali je nastavio trčati.
Kao lud trčao je kroz hodnik sve dok nije došao do Conora koji je stajao odmah pored vrata iza kojih se nalazila sala.
- Žao mi je, učinio sam sve što sam mogao. Ubrizgat će mu serum, ali ni oni nisu sigurni da će uspjeti. - Conorove oči bile su crvene i otečene. Bilo je jasno da je plakao. A to je potpuno izbacilo Grahama iz ravnoteže.
- Moli se da Alec preživi! – okrenuo mu je leđa sa namjerom da uđe u salu. Nije mogao podnijeti više ni minutu čekanja. Morao je ući tamo, morao im je reći da ga moraju spasiti. Njegov sin mora živjeti.
- MacGregor, stani! Ne možeš ući tamo. – Conor je učinio sve što je mogao. Uputio je doktore koja je otrovnica ujela Aleca i sve je sada prepustio Bogu. Bio je svjestan da se sada jedino može pomoliti.
Graham ga je bijesno pogledao. Nije znao na koju stranu bi krenuo. Na jednoj strani je bila Lainie, na drugoj Alec. Kome je više potrebniji, uz koga je potrebnije da bude sada, pitao se. Odlučio je otići Lainie. Alecu sad nije od pomoći. A on nije imao strpljenja stajati na jednom mjestu. Krivica, bol, žal za voljenima izjedao ga je i nagrizao mu utrobu poput kiseline. Morao se pokrenuti inače će poluditi.
Samo jedna vrata dijelila su ga od voljene žene. Doktor kojeg je sreo na izlasku rekao mu je da su povrede sanirane te da nema trajnih oštećenja. Porezotina koju je zadobila bila je srećom površinska. Ono što je bilo ozbiljnije jeste šok koji je pretrpjela. Također, doktor ga je obavijestio da je došla svijesti pa je potom ponovno utonula u tamu, što je ustvari posljedica šoka.
Prije nego je doktor otišao, stisnuo je Grahama za rame i utješno mu se nasmješio obavjestivši ga da će se njegova supruga brzo oporaviti ali je potrebno da bude uz nju kako bi njen oporavak bio što brži. Graham je svim srcem želio biti uz nju, međutim, krivica ga je izjedala. Kako da bude uz nju, kako da je pogleda u oči kada je on za sve kriv. Umalo ih je izgubio oboje vlastitom krivicom. Kako da joj objasni zašto je taj manijak kidnapovao nju i Aleca, pitao se.
Toliko je voli da bi umro za nju. Ali voljeti znači pustiti voljenu osobu da bude sretna čak i ako njena sreća ne zavisi od tvoje. Ako nakon svega ovoga Lainie ne bude željela da čuje za njega, on će je pustiti, bez obzira što njegov život poslije toga neće imati smisla. Ona zaslužuje svu sreću, miran i spokojan život ispunjen ljubavlju, a pored njega nije bila sretna. Bio je grub, nije obraćao pažnju na nju, bacao joj je samo sitne mrvice a od nje je očekivao krupne komade ljubavi. Mučio ju je, ne danima već mjesecima. I umjesto da je gleda kao malo vode na dlanu, da joj ružama posipa put kojim hoda, on ju je izložio opasnosti.
Žena koju voli toliko da ta ljubav graniči sa nepojmljivim nosi njegovo dijete, a on ju je gurnuo u ralje smrti. Ma ti, Grahame Macgregor, zaslužuješ da umreš u najgorim mukama sam bez ikoga na svijetu, govorio je samom sebi. Da je barem on mučen, da je barem on životno ugrožen umjesto što je njih dvoje ugroženo i smješteno u ovu sterilnu zgradu gdje sve miriše na smrt. Znao je da u ovom trenutku ne bi smio razmišljati o smrti, ali jeza mu je potresala cijelo tijelo, strah ga je obuzimao sve više. Osjećao se krajnje bespomoćno.
Taman kada je smogao dovoljno hrabrosti da otvori vrata i konačno uđe kod svoje žene, zazvonio mu je telefon. Glasno je opsovao pa se potom javio.
- Sinclairu, iskreno se nadam da su vijesti dobre. – Graham više nije imao snage za loše vijesti. Najradije bi sve ovo pustio, ali želja, da nakon svega ovoga dokrajči i režisera ovog sranja u koje je uvučena njegova porodica, bila je prejaka da bi je ignorisao.
- I više nego dobre. Maitland je prostorijama za saslušanje, njegov tjelohranitelj isto, ali i sitne ribe - braća Binning. Živi su ali malo nagruhani, što vjerujem nije problem. – Adam je napravio kratku stanku, potom je nastavio. - A sada, ono što je vjerujem za tebe najbitnije. Callum mi je već rekao da je Brodie mrtav i da za otmicu ne možete više nikoga okriviti. Međutim, to je pogrešno. Bubica je snimila razgovor sa Brodiem nekoliko minuta prije nego smo stigli na odredište, i to nije sve. Koliba, zemljište, dio šume, sve je u vlasništvu Maitlanda.
Graham je šutio. Bojao se ovog olakšanja. Znao je za izreku da nesreća nikada ne dolazi sama, drugim riječima rečeno, znao je i da je sreća kratkog daha. Nešto dobiješ ali nešto izgubiš. U ovom trenutku on je imao za izgubiti dvije osobe, a to nije smio. Nikako nije smio. On bi bio potpuno izgubljen da ih izgubi, on bi prestao disati, on bi...
- MacGregor, čuješ li me? Jesi li tu? – Adam je bio vidno zabrinut. Callum ga je nazvao i rekao mu za situaciju u kojoj se našla Grahamova porodica. – Stižem za petnaest minuta. Ostavit ću Jamesa i ekipu da paze...
- Ne! Ne vjerujem nikome osim tebi Adame. Ovdje ne možeš ništa promijeniti. Tebi povjeravam premijera. Imaš odriješene ruke da sprovedeš saslušanje. Ne moram ti govoriti proceduru. Izvještaj ću pregledati čim Lainie i Alec budu dobro. I Adame... hvala ti. – s tim riječima prekinuo je razgovor. Više ga ništa ne može zaustaviti da ne uđe kod svoje supruge.
Želudac mu se stisnuo kada je ugledao prizor pred sobom. Lice joj je bilo u ranama, jedno oko bilo joj je potpuno zatvoreno. Srce mu se stezalo dok ju je gledao ovakvu. Njegova ljubav povrh svega bila je priključena na kisik. A onda je ugledao brojne cjevčice. Jedne su bile od EKG-a, toliko je mogao zaključiti obzirom da je vidio monitor na kojem se očitavao rad srca. Na desnu ruku podlaktice bila je pričvršćena braonila što je značilo da prima infuziju. To je sve što je kao laik mogao zaključiti.
Polahko joj je prišao i sjeo na stolicu koja se nalazila pored kreveta. Uzeo je njenu lijevu ruku u svoju i po prvi put tiho zaplakao. Strah od gubitka bio je prejak i Graham nije više imao snage da se bori protiv njega. Nastojao je progutati suze, ali one su bez kontrole pronašle svoj put niz njegove obraze pa potom preko brade, koju je još proteklog dana njegova voljena mazila.
- Žao mi je ljubavi. Užasno mi je žao što nisam bio za tebe kada sam trebao, što si sve ove mjesece bila prepuštena sama sebi i svojim osjećanjima. Nisam bio uz tebe, nisam znao, bojao sam se. Ali sada se bojim više. Sada kada znam koliko te volim i koliko te trebam, strah da te izgubim jači je od svega što sam do sada doživio. – nije želio spominjati Aleca sada. Nije znao da li ona može čuti ovo što joj govori, a spominjanje Aleca njoj u ovom stanju moglo bi biti kobno. – Probudi se voljena. Reci mi da mi opraštaš i da me voliš. Krenut ćemo ispočetka, obećavam ti. Biću muž kakvog zaslužuješ! Samo, molim te, otvori svoje lijepe oči!
Prelazio je usnama preko njene nadlanice, nastavljajući se moliti u sebi da otvori oči, da preživi i da mu oprosti. Minute koje su prolazile činile su mu se dugim poput godine sve do trenutka dok nije pomjerila desnu ruku i spustila je na njegovu glavu koju je držao naslonjenu na njenu lijevu ruku. Dignuo je glavu najbrže što je mogao. Mislio je da halucinira, ali ne, njegova ljubav se probudila i priuštila mu blagi osmjeh ispod maske za kisik. Sada će sve biti u redu, nada da će i Alec preživjeti nikad nije bila veća.
***
- Conor, ima li promjene? – Graham je upitao čim mu se približio. A kada je Conor slabašno odmahnuo glavom, Grahamu se svijet srušio. Ne kažnjavaj njega za moje greške, zaboga, on je još nevini dječak. Tek mu je osam godina. Ako nekoga želiš kazniti, kazni mene! Pusti ga da živi, molim te Bože! Samo ga pusti! – U sebi je naređivao samom Bogu, molio i preklinjao, činio je što je znao jer sve što je želio bilo je da njegov sin preživi.
Dok je on u sebi preživljavao najgore muke, vrata sale se otvoriše i izađe doktorica koja je radila sve što je bilo u njenoj moći da spasi dječaka kojeg je ujela jedna od najopasnijih otrovnica čije porijeklo je čak sa drugog kontinenta, daleke Australije.
- Vi ste otac? – upitala je Grahama.
Kimnuo je glavom. – Kako mu je? Preživio je, zar ne? – morao je znati.
Doktorica Smith je uzdahnula. Ni sama nije bila imuna na ono što je ugledala kada su zaprimili dječaka. Bila je priznati toksikolog i jedan od najboljih u zemlji, suočavala se sa teškim situacijama, ali, vidjevši dječaka dok ga je otrov obuzimao, srce joj se steglo.
- Zahvaljujući gospodinu... – pogledala je u Conora, čekajući da joj saopšti svoje prezime.
- Dasher. Conor Dasher, gospođo. – kimnuo je glavom Conor.
- Dakle, zahvaljujući gospodinu Dasheru, maleni Alec je sada izvan opasnosti. Brza intervencija koju je gospodin izveo spasila ga je sigurne smrti...
- Šta je učinio Dasher? – ubacio se Graham.
- Pružio je prvu pomoć kakva se i daje u tim situacijama. Naime, podvezao je njegovu potkoljenicu odmah iznad ujeda. Na samom mjestu ujeda napravio je urez slova X dubine tri milimetra i pustio je da rana iskrvari. Tim činom veći dio otrova je iscurio, što je, odmah mogu da vam kažem, bilo ključno u ovom slučaju. Potom ga je brzo dovezao ovamo. Mi smo mu dali serum i njegovo tijelo ga je dobro primilo. Rekla bih da je jedan od rijetkih osoba na svijetu koja ima urođeni odbrambeni sistem protiv otrova. Naredni sati su presudni, ali nemojte da brinete. Sasvim sam sigurna da će se potpuno oporaviti. Biće prebačen u sobu za intezivnu njegu gdje ćemo pratiti svaku promjenu. - zastala je kako bi se riječi slegle. Nije joj promaklo koliko su se ramena očajnog oca opustila kada je čuo da je opasnost gotovo prošla. - Sada vas ostavljam.
- Samo malo, doktorice. Hvala vam. Kada ću ga moći vidjeti? – upitao je Graham dok mu se u glavi rojilo hiljade pitanja.
- Čim ga prebacimo poslat ću nekoga po vas. – blago se nasmiješila i ostavila Conora i Grahama same u hodniku.
Tišina je bila zaglušujuća. Čovjek koji ga je izdao stajao je ispred njega gledajući u pod. Isti taj čovjek upravo je spasio život njegovom sinu i Graham je bio svjestan veličine tog čina.
- Hvala ti, Dasher. Da nije tebe bilo...
- Nema na čemu. Nemoj da se zahvaljuješ. To je bilo najmanje što sam mogao učiniti.
***
Septembar, 2012 godine
- Hoćeš da kažeš da ću dobiti biciklo? Stvarno tata? – Alecu su oči svjetlucale od sreće. Prije nekoliko dana, Lainie i on, izašli su iz bolnice. Njegov tata ga je tada zamolio ga je za uslugu, naime, želio je da mu Alec pomogne oko spremanja večere za Lainie. Alec je bio izvan sebe od radosti, nije mogao vjerovati da mu je Graham povjerio jedan tako važan zadatak.
- Da. Kupit ću ti biciklo, čim ti rana potpuno zaraste. I to nije zato što ćeš mi pomoći u vezi sa večerom, već zato što si pokazao ogromnu hrabrost i što si zaštitio svoju mamu. – privukao ga je sebi i spustio nježan poljubac na tjeme. Protekli dani bili su poput pakla, a sada je konačno mogao odahnuti. Oboje su preživjeli i bili su s njim.
Lainie je bila od dvanaest sati u svojoj sobi. Nisu joj dopuštali da izađe iz sobe. Dobila je sve što je tražila, a jedino što su tražili od nje, njen muž i sin, bilo je da ne napušta sobu. Cijelog dana se pitala šta to smjeraju. Pokušavala je na razne načine izvući informacije od Aleca, jer je Graham bio tvrd orah, ali bezuspješno. Dječak je šutio kao zaliven. Nije imao namjeru otkriti joj ni najmanju sitnicu.
U sedam sati navečer, dobila je, na poklon, da obuče svečanu svijetlo plavu haljinu dugu do poda, potom joj je rečeno da bude spremna za sat vremena jer će tada doći po nju. Stomak joj je zaplesao od radosti. Konačno će vidjeti šta je to što spremaju cijeli dan.
Sve ono što je zamišljala bilo je ravno jednom velikom ništa naspram onog što je ugledala. Njena oba muškarca bila su odjevena u svečana odijela i stajala su pored Rose koja je također bila odjevena u svečanu haljinu. Iza njih ugledala je okrugli stol za četvero prekriven bijelim stolnjakom na čijoj sredini se nalazila vaza sa jarko crvenim ružama. Sve je bilo postavljeno i Lainie je bila oduševljena. Bilo joj je jasno čija je to ideja i upravo zbog toga ona je bila presretna.
- Mama, sviđa li ti se iznenađenje? – prvi je progovorio Alec. Lainie je vidjela na njemu koliko je uzbuđen.
- Naravno mili. Jesi li ti pomogao tati ili je to bila Rose? – suzila je oči a osmjeh joj je plesao na usnama.
- Malo ja, malo Rose. Ali sve je radio tata, čak se malo i opekao...
- Baš ti hvala, pravi si drug. – nasmijao se i Graham. – Dođi ljubavi. – izvukao je stolicu i sačekao da se smjesti, potom je izvukao stolicu i Rose. Večera je mogla započeti.
Atmosfera je bila opuštena, puna smijeha, zadirkivanja, ali ono čega je bilo najviše je ljubav. Kada su se stomaci napunili, Alec je ustao i počeo petljati nešto oko cd playera. Kroz nekoliko minuta prostorijom su se razlili nježni tonovi Chopinove kompozicije Spring walz.
Od jednom svjetla su se pogasila, ostale su samo upaljene svijeće koje su okruživale Grahama i Lainie. Ostali su sami u prostoriji nabjenoj emocijama. Pružio je ruku, moleći je za ples. Privukao ju je u naručje i njihov prvi ples mogao je započeti.
Njihali su se u ritmu, kao da je vrijeme stalo i kao da ništa drugo na svijetu ne postoji osim njih i njihove ljubavi.
Kada se kompozicija završila, Graham se spustio na koljeno. Otvorio je kutijicu i otkrio prsten kojim ju je namjeravao zaprositi onako kako je to trebao učiniti još prvog puta.
- Ja sam sebičan čovjek Lainie i ja te želim pored sebe do kraja svog života. Nisam savršen ali te volim toliko da bih zbog tebe otišao do zadnjeg dijela pakla i vratio se nazad. Budi moja pred Bogom i ljudima. Učini me sretnim i udaj se za mene pre Bogom, onako kako i priliči, hoćeš li?
Lainie su oči bile pune suza i nije ih imala više snage zadržavati, pustila ih je i one su padale niz njene mehke obraze. Riječi su joj zapinjale u grlu od navale emocija.
- Da, hoću! – bilo je to sve što je mogla izgovoriti. Kasnije kada noć potpuno obavije grad, kad ostanu sami pod plahtama pokazat će mu svu svoju ljubav.