Put prkosa - Druga knjiga serijala PUT

Poglavlje 4

Graham je zbunjeno gledao u Lainie. Malo je reći da ga je ostavila bez riječi. Zapravo, umalo se nasmijao, ali kada je vidio njen izrazito ozbiljan izraz lica, odustao je. Zar je stvarno mislila da bi je on oženio, zar je mislila da bi on ikada oženio neku ženu, pitao se.

- Da te oženim? – pitanje je naprosto prolomilo iz njega. Čak ni svoj inače krupan glas nije prepoznao, učinilo mu se da je to neko drugi umjesto njega rekao. – Odakle ti uopšte ideja da imam namjeru da se ženim? Kriste! – nervozno je provukao prste kroz kosu, pa nastavio. – Ti si se očito dobro udarila u glavu, dok možeš takvo nešto tražiti od mene.

Riječi su mu bile grube, ali nije mario. Nije mu bilo jasno odakle je izvela zaključak da bi se on uopšte ikada oženio, da bi nju oženio. Istina, privlačila ga je na neki luđački način koji nije razumio. Mnogo puta zamišljao ju je u raznim pozama dok snažno prodire u nju. Ali ništa to nije bilo vrijedno vezanja brakom. Zaboga, sex je u današnje vrijeme mogao naći bilo gdje i bilo s kim. Nije bio pretjerano izbirljiv. Potpuno mu je bilo svejedno da li žena crnokosa, plavokosa ili smeđokosa, je li ona nižeg ili višeg rasta. Sve što mu je bilo bitno jeste iskustvo, nije imao strpljenja a ni živaca da se bavi djevicama. Taj posao ostavljao je mladićima, jer je on ipak bio čovjek u srednjim godinama. U ostalom žene sa kojima je provodio vrijeme među plahtama nisu bile od onih koje bi i mogle biti djevice. Većinom su to bile žene u tridesetim godinama. A sresti nevinu ženu u tridesetima bilo je ravno čudu.

- Zaista nema potrebe da me vrijeđaš. Nisi ni čuo šta sam htjela da ti predložim. To ne bi bio nikakav brak iz ljubavi niti...

- U vražiju mater! Kakva ljubav? Šta ćeš da mi predložiš? – skočio je na noge sa fotelje na kojoj je do tada sjedio. – Lainie, te ideje sa kojima si došla, slobodno možeš da zaboraviš. Ako je brak cijena koju moram platiti da bih spavao s tobom, onda te ja ne želim! Razumiješ li?

Gledala ga je netremice tim svojim plavim očima, neželjeno odavajući koliko su je zapravo pogodile njegove riječi. Ustala je sa trosjeda i stala tačno ispred njega. Dijelilo ih je svega nekoliko centimetara. Prkosno je podigla glavu i isturila bradu. Zaista nije vidjela potrebu da tako burno reaguje na njen prijedlog. Zapravo, još uvijek mu nije ni predočila čitav plan, a nakon ovakvih njegovih riječi nikada i neće.

- Mislim da bi mi mozak morao biti veličine pšeničnog zrna pa da te ne razumijem. Pogriješila sam što sam mislila da si ti ipak jedan razuman čovjek. Mislila sam da ćeš me barem saslušati. Izgleda da sam na trenutak zaboravila naš prvi razgovor. Izgleda da sam zaboravila kako si me tada indirektno nazvao lahkom ženom. Nakon ovoga, te tvoje riječi više nikada neću zaboraviti. – krenuo je prekinuti njenu tiradu, međutim podigla je desnu ruku i opomenula ga da je ne prekida. – Oprosti na smetnji i oduzimanju tvog dragocjenog vremena. Nadam se da nije i suviše kasno da sa ulice pokupiš prvu drolju i uljepšaš sebi ostatak ove večeri. Zbogom Grahame.

Prošla je pored njega, očešavši se o njegovu desnu ruku. Na korak od vrata koja su joj pružala zaštitu od očiju koje su je streljale, Graham se oglasio. – Stani!

Zastala je ali se nije okrenula.

Gledao je u njena ispravljena leđa i nije mogao a da se ne divi njenoj hrabrosti. Izbacila ga je iz ravnoteže kada je spomenula brak i reagovao je burno. I dalje stoji iza svojih riječi, ali utrobu mu je nagrizala znatiželja. Zanimalo ga je šta mu je htjela predložiti.

- Šta si mi htjela predložiti? – laganim korakom joj se približavao.

- Nema svrhe da polemišemo više o tome. Rekao si svoje, a i ja svoje. Zamolila bih te da ovo ostane između nas. Ja ću svoj spas pronaći negdje drugo. – namjeravala je izaći iz stana, ali ovoga puta zadržala ju je njegova ruka.