Put prkosa - Druga knjiga serijala PUT

Poglavlje 5

Lainie ga je šokirano gledala. Isprva nije mogla da rezonuje da je njena potraga završena i da je njen cilj blizu ispunjenja. Potom joj je palo na pamet kako ju je još juče vrijeđao samo zato što se usudila da mu postavi jedno obično pitanje. Dobro, priznala je samoj sebi, uhvatila ga je nespremnog, ali zaboga to je bilo samo pitanje. A evo već narednog dana on je pristao. Nije mogla a da se ne upita zbog čega je on bio tako bijesan kada mu je spomenula brak. Dalje, bez obzira što je rekao da pristaje, ona mu jednostavno nije vjerovala. Palo joj je na pamet da je ponovo želi ismijati, a onda je stisla usne u ravnu liniju i podigla bradu.

- Pristaješ? Da li si siguran? Jer ako ponovo namjeravaš da me ismiješ...

- Pristajem. Ne tjeraj me da dva puta ponavljam jedno te isto. – Graham je pristao, ali mučan osjećaj u stomaku nije mu dao mira. Konfrontacija njegovih riječi i njegovog zdravog razuma izazivao mu je težak nemir i nije mogao a da već ne zaključi kako pravi ogromnu grešku. Svjesno srlja u propast, a nije želio ići protiv toga. Iz nekog razloga u sve ovo uključili su se i osjećaji koji nikako sada nisu bili dobro došli. Šta je tu je, pristao je i sada nema povratka nazad. Nikada nije prekršio svoju riječ, pa to neće učiniti ni sada. Međutim, ako je mislila da će sve teći glatko, grdno se prevarila. – Želim da razgovaramo, želim da znam sve u detalje kako si zamislila naš, nazovimo ga, „brak".

Lainie je mogla vrisnuti od sreće. Toplina, koja joj se širila grudima poput požara, označavala je da je ona blizu ispunjena svog zadnjeg cilja kojeg je postavila. Poželjela je uskočiti Grahamu u zagrljaj i zahvaliti mu se, ali onda se ponovo prisjetila njegovog prezrivog jučerašnjeg govora. Trn sumnje je ubode i ona mu se svjesno usprotivi.

- Mislim da razgovor neće biti potreban, zakasnio si sa pristankom.

- Šta si rekla? – uhvatio ju je za nadlakticu i povukao prema sebi. – Jesi li pronašla nekog drugog? – glas mu je bio prijeteći tih. Privukao ju je bliže sebi streljajući njene plave oči i u njima tražeći potvrdu onog što je rekla.

- Pusti me! – pokušala je izvući ruku iz njegovog stiska jer udar njenog tijela od njegovo tijelo nabjeno mišićima, izazvalo je osjećaje kakve Lainie u svom životu nije osjetila.

- Odgovori mi Lainie! – želja za njom prostrujila je njegovim venama dok ju je držao tako blizu sebe da mu se dah miješao sa njenim. Izjedala ga je činjenica da je ona možda već pronašla nekog ko će je oženiti, nekoga ko će milovati i štovati njeno tijelo u mnogim noćima, a to neće biti on.

- Nisam pronašla nikog! – prkosno je podigla lice i bijesno ga pogledala u oči. Snaga njegovog pogleda paralizovala ju je i jedino što je vidjela u tim očima neodređene boje, trenutak prije nego je spustio usne na njene, bila je želja koja se ogledala duboko u njima.

Zadrhtala je od mehkoće njegovih usana koje je osjetila na svojima. Svi insekti svijeta ujedinili su se i napravili invaziju u njenom stomaku. Noge su prijetile da se pretvore u žele u trenutku kada je lezikom dotakao njen. Grčevito se uhvatila za njegove nadlaktice, boreći se da ostane na nogama. Ni u najluđim snovima nije zamišljala nešto tako intezivno i istovremeno tako nježno. Ovaj prvi poljubac koji joj je dao, bilo je nešto najposebnije što je osjetila u svom životu. Protresao je i najmanji dijelić njenog krhkog tijela. Prevlačio je usne preko njenih milujući njen jezik, izazivajući njene tihe uzdahe.

Taman kada je pomislila da neće više izdržati, gurnuo ju je prema zidu naslonjajući svoje tijelo na njeno, ljubeći je žešće, posesivnije, zahtjevnije. Glad za njom očitavala se u svakom njegovom nastrtaju, dodiru. Kliznuo je rukama niz njeno tijelo, hrabro obujmivši rukama njenu stražnjicu približavajući je svom međunožju, pokazivajući joj u kolikoj mjeri utiče na njega. Dovodila ga je do ludila samo poljupcem dok je ispuštala tihe uzdahe. Misli su mu bile pune nje, uglavnom gole i ispružene na njegovom krevetu. Odjednom u misao mu se uvuče drugi muškarac pored nje i on se naglo odmaknu od nje.