Put prkosa - Druga knjiga serijala PUT

Poglavlje 12

Bilo je savršeno, možda malo previše savršeno, mislila je Lainie kada se te noći probudila. Mrak je bio svuda oko nje i nije vidjela ali je osjećala čvrst stisak oko svog struka, ravnomjerno disanje na vratu i ugodno grebanje Grahamove brade na mjestu gdje se spaja rame sa vratom. Željela se pomaknuti i čvrsto ga zagrliti. Međutim, nije ga željela probuditi, željela je uživati u ovom osjećaju što duže jer je znala da im ujutro predstoji razgovor od kojeg će sve ovisiti. Ali, nije željela sada misliti o tome i kvariti si raspoloženje. Ne nakon predivnih trenutaka koje joj je priuštio ove noći.

Možda ju je bio napustio, ali se vratio. Dođavola, to je moralo nešto značiti. Da ju je želio napustiti zauvijek, ne bi se vraćao i na onakav način vodio ljubav s njom. Naravno da nije pucala od iskustva, ali način na koji je štovao nju i njeno tijelo govorilo joj je da se nešto promijenilo. A ona je samo željela da je to promjena koju je i sama priželjkivala.

Dođavola sve drugo, željela je njega, željela je njegovo srce. Željela je da je voli, onoliko koliko ona voli njega. Ako je ne može voljeti onda nema smisla ništa drugo, povući će se i nekako naučiti živjeti sa svim ovim uspomenama koje su stvorili. Možda ih nema mnogo i možda nisu sve lijepe, ali njoj su svakako drage i prirasle srcu. Jednom je čula da iskreno volimo samo onda kada pored svih vrlina kod partnera volimo i njegove mane.

Polahko je podigla ruku i prste lijeve ruke uvukla u njegovu kosu. Uživala je u osjećaju koji su izazivale njegove kratke vlasi preko njenih prstiju. Odmah je poželjela spustiti prste niže, do njegove brade i osjetiti je pod prstima. Obožavala je taj osjećaj bockanja njenih jagodica, tjerao joj je krv da brže pumpa venama.

Posmatrala je obris njegova lica, onoliko koliko joj je položaj u kojem je ležala dozvoljavao. Bio je već muškarac u četrdesetim godinama, ali u njemu je bilo više snage, volje i odlučnosti nego kod većine muškaraca u tridesetima. Imao je čisto mladoliko lice, čvrstu vilicu ukrašenu bradom starom pet dana. Gornja usna bila je izvijena jer mu je obraz bio oslonjen na nju. Izgledao je tako mirno i spokojno, nije bilo ni traga onom čovjeku od prije par dana koji je vikao na nju u svojoj radnoj sobi.

Znala je da je to bio njegov odbrambeni mehanizam od prošlosti, zid kojim se nastojao sačuvati kako bi izbjegao dalje ozljede srca i duše. Bio je muškarac koji je jednom volio i bio povrijeđen, muškarac koji je izgubio vjeru u ljubav. Znala je da on nije loš, znala je da ima srce ali da to isto srce treba samo malo potaknuti i pokazati mu da ponovo može da voli više, jače i žešće.

Vjerovatno se pomjerila a da toga nije bila ni svjesna, jer ono što se slijedeće dogodilo učinilo je da joj srce zakuca jače a potom poskoči i učini salto.

- Grahame! – uzviknula je kada se iznanada našao nad njom. Prije samo jedan trenutak mirno je spavao a već sada se nadvijao nad njom.

- Reci ljubavi. – rekao je glasom promuklim od spavanja. Spustio je glavu iza njenog uha udišući njen miris. Spavajući ove noći pored nje sa istinom koju je spoznao, po prvi put u životu osjećao se da je pronašao svoje mjesto, svoj dom i smiraj. Dočekala ga je budna, otvoreno mu je pokazala da je žudila za njim isto koliko i on za njom. Sada, nakon što joj je prije spavanja pokazao koliko mu je nedostajala, bio je ponovo spreman da joj pokaže šta mu znači.

Spustio je usne na njene kada se prolomio vrisak od kojeg mu se zaledila krv u žilama. U tren oka bio je na nogama. Brzo je navukao bokserice i pantalone koje je nešto ranije skinuo sa sebe.

- Graham, to je Alec...

- Znam da je Alec, dođavola. Ostani tu, idem vidjeti šta se dešava. – zakoračio je prema vratima kada su mu njeni tanki prsti obavili podlakticu desne ruke.