Zamijenjen🔚

XXXII Poglavlje

Kako vrijeme prolazi tako je napokon došao i dan da zabljesnem s novim zubima.

Napatila sam se živa! Od brušenja, do ugradnje onih jebenih šarafa za implantate do upala. Cijelu torturu sam prošla sa zubima, čak i sad kad se sjetim boli me za poludjeti.

Jedno vrijeme mi je bilo toliko neugodno da ruku nisam skidala s usta mada sam se u ovim silnim mjesecima i navikla na nju.

I sad dok sjedim u ordinaciji i čekam da napokon zabljesnem s novim zubima nekako osjećam nervozu.

Ne mogu si zamisliti da više lijevu ruku neću koristiti za osmijeh. Da ću i ono babino pečenje napokon moći sažvakati normalno.

Izlazi doktor i uz osmjeh me potapša po ramenu;

„ I Tina, jesi spremna za svoj blistavi osmijeh“?

„ O da doktore! I više nego spremna“!

Uz osmjeh se uputimo u ordinaciju napokon i ovo poglavlje završiti.

Izlazim nakon dva sata van! Osjećam se ni sama ne znam kako. Sretna sam jer napokon imam sve zube na broju bez obzira na to što me je to sve koštalo ajme majko, mogla sam kupiti novo auto, ali nema veze. Jebo auto bez zubi.

Opet u drugu ruku, boli za poludjeti. Rekao mi je sam doktor da je to samo danas dok se vilica ne navikne na zube. Što mi je smiješan, čuj to dok se vilica ne navikne. Pa ako se do sad nije navikla na sve ne znam kad će.

Popila sam dvije tablete za bolove i nadam se dok popuste da ću ih se zauvijek riješiti.

Šećem Zagrebom, uživam u danu i idem prema Horvatovoj firmi gdje će me Petar čekati, a usput i da vidim tog dobrog čovjeka.

Gledam u onu Dubravicu koju sam toliko puta posjetila uživajući u sendviču od pršuta da mi osmjeh izmami  ali više to ne želim.

Spletom okolnosti sam dovela liniju do savršenstva, mada je meni i ona moja kilaža bila savršenstvo, ali ova sad uz toliko vježbe i odricanja da sve to utegnem i vratim na svoje mjesto ne želim jednostavno riskirati, bar ne još za sad.

Jedino što mi stvara izuzetno zadovoljstvo je ova moja i dalje poveća stražnjica. E nje se ne bih riješila da sve oko mene gori. Nju baš volim!

Pokucam na vrata i kad čujem slobodno, otvorim ista. S vrata me zabljesne Horvatov osmjeh;

„ Dijete drago pa kako si? Ajme kako si se promijenila? Skoro te nisam prepoznao“.

Govori mi hodajući prema meni pa me stisne u jaki zagrljaj.

„Da vidim zube“?

Stisnem vilicu pa mu ih pokažem, a on se još više razveseli;

„ Odlično ti je napravio. Uopće se ne kuži da nisu tvoji“.

Kimnem mu pa ga podragam po ruci;

„ Recite mi kako ste vi? Što ima novoga kod vas? Di je ekipa“?

Nasmije se on, a ja pitanja nižem jedno za drugim.

„ Polako dijete o svemu ćemo razgovarati, a sad sjedi da popijemo kavu“.

Kimnem pa sjednem, a on od nove tajnice naruči dvije kave.

Sjedili smo čini mi se satima i uživali u razno raznim razgovorima. Rekao mi je da se budalasta Maša uselila kod Marija da je to već sad ozbiljna veza koja ide prema oltaru, a da se tome nada i od Petra i mene.

Osmjehnula sam mu se i samo rekla tko zna. Petar je ušao u ured kao da je osjetio temu;

„ O čemu vas dvoje pričate“?

„ O svačemu, a između ostalog rekao sam Tini da vas očekujem pred oltarom uskoro“.

Osmjehne mu se Petar, a onda i namigne;

„ Uskoro stari, uskoro“!

Upitno ga pogledam na što i ja dobijem jedan mig, a onda spusti glavu i poljubi me u obraz;

„ Osmjehni mi se ljubavi da vidim taj blistavi osmjeh“!

Opalim se smijati, jer to je bila jedna vrsta zezancije dok nisam imala zube gdje me on bodrio, zezao samo da ne padnem u depresiju radi njih;

„ Nisam ni sumnjao da će biti savršeni. Predivna si“!

Pošaljem mu zračnu pusu, a stari ustane sa stolice;

„ Ajde vas dvoje golupčića svojim putem, neki trebaju i raditi“.

Ustanemo uz osmjeh, izljubimo se s njim pa se uputimo prema izlazu.

Šećemo zagrljeni i jedva čekam ići u Liku vidjeti babu. Od kako smo se  prije dva mjeseca vratili u Zagreb radi mojih zubi tako mi je svaki dan kao godina.

Znam da nema još puno godina života, ali želim maksimalno provesti vrijeme s njom.

„ Ljubavi, odi spremi se pa da krenemo“.

Upitno ga pogledam;

„ Kud sad idemo. Neda mi se Petre nikud. Stvarno sam iscrpljena nakon zubara“.

Osmjehne mi se privuče me u zagrljaj;

„ Prvo moramo tvoje stvari preseliti u moju kuću, a drugo mislio sam nakon toga da odemo babi. Znam da ju želiš vidjeti“.

Skočim mu u zagrljaj ljubeći ga svuda po glavi;

„ Ajme najbolji si, svijet te nema. Jesam ti rekla da te volim“?

Šapnem mu na uho ostavljajući sitne poljupce. Osjetim njegove ruke kako se stežu sve jače i jače oko mene;

„ Mogla bih mi za promjenu pokazati“?

I prije nego što je završio rečenicu već mi je trgao majicu, strastveno me ljubeći.

Jeli to od želje, potrebe, ljubavi ili samo one čiste sirove strasti, ali znam da smo uživali u svakom dodiru, poljupcu, nasrtaju kao da nam je prvi put. Sve osjećaje smo si izgovorili kroz strast koju smo uživali jedno u drugom.

Nakon razornog vrhunca srušili smo se jedno preko drugog i dalje ne prekidajući milovanja.

„ Tina, ti znaš da te volim, da se to neda opisati“?

„ Znam ljubavi! I ja tebe volim neopisivo“! " Zaista želim da se useliš kod mene. Nisam se šalio s tim"! " Znam ljubavi, samo se bojim da nije prerano za taj korak". "Tina, pa mjesecima živimo zajedno ili kod tebe ili kod mene". Poljubi me nježno, kao da sam porculanska lutka koju može razbiti jednim jačim stiskom 

„Želim te voljeti zauvijek“!

Kaže, a ja mu se osmjehnem te ga još jednom poljubim;

„ Ništa manje ni ne očekujem“.

„ Ne, ali ja stvarno mislim na zauvijek“!

Uzme moju ruku, ostavi poljupce po sve i jednom prstu, a onda me zabljesne predivan prsten na ruci.

Suze mi momentalno napune oči dok gledam šokirano u njega;

„ Zauvijek Tina“?

Kimnem mu grleći ga, ljubeći, a najrađe bih vrištala.

Odmaknem se od njega, pogledam te predivne oči u koje sam se zaljubila na prvi pogled, oči bez kojih ne mogu zamisliti jutro, večer,život. Poljubim ga u ta dva plava bisera;

„ Zauvijek“!

Helou...🥰🥰🥰
Evo me sa zadnjim poglavljem, još nam je ostao Epilog koji bi mogao biti vatren....🥰🥰🥰🥰
Kissy