Zamijenjen🔚

XXVIII Poglavlje

I dalje mi zvone te riječi. I dalje ne znam što očekivati, što napraviti.

Zašto me ne ostave na miru, što više hoće od mene.

Vidim da me Petar snima, odmjerava me. Znam da je i zabrinut za mene, za moju psihu, ali ne zna da sam ja psihički u potpunosti spremna.

„Ljubavi, nisam htio da ovo vidiš, da se uzrujavaš“.

„Ne brini, dobro sam. Samo se nadam da ćemo i ovo brzo riješiti samo bez posljedica“.

Problijedi Petar na moje riječi pa me povuče u snažan zagrljaj.

„ Nikad to više ne bih dozvolio da se desi“.

Otisne poljubac u moju glavu pa me rukom obgrli još snažnije. 

Sa spavanjem smo se pozdravili. On radi brige za mnom, a ja radi brige tko je to i kad će to više sve završiti.

Ujutro sjedimo za stolom svaki sa svojim mislima dok nas baba samo snima;

„ Hoćete li kazati što van je ili ću šćapom istirat iz vas“?

Petar i ja se pogledamo i znam da nema šanse da joj kažem, pogotovo nakon infarkta.

„Razmišljam di su mater i sestra, a za njega, ne znam što mu je“.

Slažem babu bez da trepnem, ali moram nekako zadržati oči na njoj inače će me skužiti.

Snima ona mene i snima, pa pogled baci na Petra koji isto tako gleda u mene;

„ A moj sinko, ja koliko znadem da su i dalje u kući“.

Na njezine riječi Petar skoči i oda nas oboje;

„ Bar znam di ću ih naći da im pokažem kako se ostavljaju poruke“.

Baba nas upitno pogleda, pa Petra uhvati za ruku;

„ Neiđeš ti nigdi dok ja nečujen što je“.

I samo tako moja laž padne u vodu. Baba će me živu razapet kad svati da sam ju lagala, jer sve s njom možeš osim lagati ju.

Ispričam joj što se sve desilo naravno napominjući da sam prešutjela da joj opet nebi pozlilo na što sam dobila papučom po glavi lažljivoj.

Krene baba prema van, a Petar i ja skačemo za njom jer tko može znati što joj je sad palo na pamet.

„ Vi neiđete nikud, a ja otra ovo rišiti na svoj način. Tribala san ima davni dana“.

„ Baba, ne možeš sama ići. Što ako ti nešto naprave, ako te ozlijede“?

Suze mi pune oči na samu pomisao. Nikad si ne bih oprostila da se babi nešto desi.

Podraga me po glavi, jer vidi ona moju zabrinutost, moj jad.

„ Ne brini moj sinko povest ću kera i ludaka sa sebon“.

Gledam u nju zbunjeno jer mi jebeno nije jasno što će joj ćuko iako je njemački ovčar i to ludi. Uvijek kažem da on samo snima iz prikrajka i vreba žrtve.
Dugo godina mi je trebalo da se naviknem na njega, a ruku na srce i dalje tjera strah u kosti. A za ovna ludog napaljenog nemam riječi. Taj ih može samo isprangijati, a da će ju obraniti., čisto sumnjam.

„ Baba de pusti nas da idemo s tobom“?

Molim ju, ma što molim preklinjem ju, ali tvrd je to orah.

„ Nedan i završeno“.

Pogled prebacimo jedno na drugo, kad Petar vrati pogled na nju;

„ Dobro, neka vam bude, ali nemojte poslije kukati“.