Zamijenjen🔚

Prolog

Prije nego što se budilica oglasi skačem iz kreveta poletno, jer danas je taj dan.

Nakon toliko traženja, molbi, napokon sam dobila posao. Mada i nije nešto spektakularno, ali je zato plaća obećavajuće visoka, što je u današnje vrijeme najbitnije, ili?
Meni svakako je.!

Napokon sam otišla od obitelji koja je bila zagušujući luda. Tata i mama su me se cijeli život sramili jer sam uvrnuta na svoj način, a i fizički odudaram od njihovih savršenih linija, a o bratu i sestri da ne pričam. Nadijeli su mi nadimak „ crna ovca“, izrugivali su se sa mnom kad god im se pružila prilika, ali oni ni dan danas nisu svjesni da mene njihove riječi uopće ne dodiruju, baš mi ništa ne znače kako ni onda tako ni danas.

Shvaćam da sam im višak, zato mi je prije šest mjeseci tetka koju sam zadnji put vidjela kad sam imala, hm… možda godinu dana, ostavila stan u Zagrebu tako da mogu uživati u svom životu, a ne sramotiti svoju kraljevsku obitelj iz Like.
Nećeš ti sela i običaja.

Znala je ta moja tetka kakvi su to uvrnuti likovi, pa me je vjerojatno htjela spasiti, što joj je i uspjelo.

I danas kad gledam na sve to, ne mrzim ih oni su moja obitelj kakvi god da bili, ali da ću im kucati na vrata, zvati ih… neću sigurno.

Zato danas ustajem jer treba platiti režije, hranu. Treba živjeti, a život u Zagrebu nije nimalo jeftin.
Uživala sam zadnjih šest mjeseci trošeći ušteđevinu, jer sam si rekla da tetkine novce ostavljam za crne dane, "Ne daj Bože"!

Igrom slučaja, našla sam oglas na mjesto tajnice glavnog direktora, sama sebi se nasmijem jer mi to zvuči toliko otrcano.
Što radiš?
Mijenjam dišu…ili….

Ali to je samo privremeni posao dok se ne vrati Sara s porodiljinog, a pošto imam samo srednju školu završenu, naravno radi svoje lijenosti i taj posao je dobar.

Nije mi bilo u planu raditi u toj branši, jer što ja znam o građevini. Ništa! Zidaju, ruše i tako u krug. Kome to može biti zanimljivo, ali dobro donijet će kruh na stol, a to se traži, zar ne.?

Popijem kavicu u svojoj maloj kuhinjici u kojoj volim provoditi sve slobodno vrijeme uglavljena na klupčicu prozora, jer pogled…, malo je reći, prekrasan.
Pored klupčice sam si montirala i mali šank di mi stoji laptop kao i sve ostale moje potrepštine za preživjeti dan.

Skočim s iste navlačeći crne hlače i bijelu košulju. Onaj pravi tajnički stajling, pa se uputim s babinim čuvenim riječima prema Perfection-u;

„ Tina, neka ti je Bog na pomoći“!

Evo mene i moje nove pričice. Uživajte u prologu, jer uskoro krećemo....😊😊😊😊
Kissy