Zamijenjen🔚

XVII Poglavlje

Još uvijek imam bljeskove pred očima. Vidim njene ruke oko njegovoga vrata. Vidim njegove usne na njenima. Proganjaju me te slike. Proganja me to pitanje zašto.

Cijelo vrijeme mi se mota slika pred očima one kuje od moje sestre kako grli Petra dok im se usne sudaraju. Na momente mi dolaze kao žive.

Trga mi se cijela utroba od boli, jada. Ne mogu to više podnijeti. Ne mogu više izdržati taj pritisak, to omalovažavanje mene kao osobe. Pusta poniženja. Sad sam stvarno umorna i od života i od svih tih dvoličnih ljudi.

„ Hoćeš li mi pomoći“?

Pitam Gabrijela koji cijelo vrijeme u tišini stoji pored mene i pušta da taj jad izađe iz mene.

„ Tina naravno da hoću, ali trebala bih razgovarati s Petrom. Ja sam svjedok koliko je on ludo zaljubljen u tebe. Ovdje nešto ne štima“.

„ Jesi li vidjeo ono isto što i ja? Jesi li vidjeo kako se žvale i to pred babinom kućom, pred mojim očima“?

Vičući ga pitam. Ne mogu tu agresiju više suzbiti.

„ Reci mi Gabrijel, što mi može objasniti. Da je slučajno pao na kučkina usta? Da je slučajno omotao njene ruke oko svoga vrata? Što mi jebeno može objasniti“?

Sad već urlam. Nasrćem na njega šakama ga lupajući u prsa, kad me on svlada i povuče u svoj zagrljaj.

„ Tina, reci što želiš da napravim? Napravit ću“.!

Kaže, a ja od jecaja ne mogu progovoriti. Mrzim ih sve i onu kuju od matere i ovu kurvu od sestre i ona dva klošara sve ih redom mrzim, a najviše Petra. Ali svi će oni meni platiti ne zvala se ja Tina Nekić.

„ Samo me odvedi odavde što dalje i što dalje od onog smrada“.

„ A što ćeš s babom“?

O njoj nisam ni razmišljala. Ona će odmah umisliti najgore scenarije među kojima će vjerojatno biti amputiranje noge.

„ Onda sutra. Znam da se moraš s njim vratiti jer si ga ti i dovezao, ali ujutro rano me odvezi na autobusni pa ću ja sama“.

„ Ni čuti. Nešto ću ja smisliti, ali ja te vraćam u Zagreb i točka“.

Kaže Gabrijel čak pomalo bijesno, ali suzdržava se maksimalno da i on ne poludi od svih ovih frustracija.

„ Hoćemo se vratiti kući ili što ćemo“?

Razmišljam o njegovom pitanju, a ni sama ne znam što bih. Kako se susresti s njima, s njim. Kako to odigrati, a da ne pokažem kako me srce boli, kako se raspadam. Kako su i ono malo ljubavi i nade ubili u meni. Ali najbolje s takvima postupati kako i zaslužuju kao kučka.

„ Možemo se vratiti“.

Kažem, a on me nesigurno promatra.

„ Samo o ovome ni riječi ali nikome, molim te“.

Kimne, te mi pomogne ustati s trave pa se laganom šetnjom uputimo prema kući. Pred kućom dobro stari scenarij. Sjede baba nabrijana, ovo dvoje izdajnika i s njima ovaj put onaj šupak od mog brata.

„ Oo, debela što si to krviti radila“?

Pita smijući se na sav glas. Kao što rekoh šupak;

„ Naganjala tvoju pamet, ali vidim da još nije pronađena“.

Smije se idiot i dalje. Kao da on razumije išta. On negdje čuje neku foru pa ju ide plasirati dalje smijući se isto kreten, a blage veze nema čemu se smije.