Zamijenjen🔚

XXX Poglavlje

Sjedila  sam kod inspektora još jedno sat vremena prepričavajući mu u najsitnije detalje sve iz onih pakleno prokletih pet dana moga mučenja.
Sve do u najsitniji detalj sam rekla, što mi je bilo izuzetno teško.

Ispočetka sam proživljavala sve i jedan trenutak patnje, ali sam sama sebi rekla da ovaj put nema odustajanja ma što god se desilo. I desilo se!
Imala sam dva napadaja panike, što je taj čuveni Ante dobro sredio, hoću reći brzo me je vratio u normalu. Toliko je spretan s napadajima da sam čak pomislila da i sam boluje od istih.

Napokon sam sve istresla iz sebe, napokon sam rekla sve kako je bilo uključujući Petra i Marija.
Obećao mi je da će njih dvojicu prikazati kao samoobranu, ali da ima i previše detalja da ovih četvero dugo gule u zatvoru, a i da iskopa zabranu prilaska babi i meni.

Ulazim Petru u auto koji je toliko nervozan da ne zna kud bi sam sa sobom. Pogleda me i vidim da me ispitivački promatra, a i u pravu je. Napokon je došao dan za razgovor. Tako je i bilo.

Otišli smo u obližnji kafić na kavu i onda sam otpočela priču. Nisam se vraćala u detalje, ali većinu sam mu rekla kao i da sam podnijela prijavu protiv one dvije kuje, ali da sam i njih dvojicu možda usosila.
Uhvatio me nježno za ruku;

„ Ljubavi, na tebe se nikad ne bih mogao naljutiti. Bar ne radi takvih stvari. Drago mi je da si se napokon otvorila i tu patnju podijelila s nekim, a još  mi je draže što si one dvije spodobe prijavila. Neka svak dobije ono što je zaslužio“.

Kaže, te me povuče u zagrljaj ostavljajući mi poljubac u obraz. Osjećam se dobro, spokojno, usudim se čak reći i sretno, mada znam da ovo još nije kraj. Da se mora čekati sud gdje ću se s njima još jednom susrest, a nadam se da će to biti zadnji put da ih moje oči vide.

„ Ljubavi, hoćemo lagano kući da se baba ne brine“?

„ Može“!

Uputimo se prema izlazu držeći se za ruke i na samom izlazu susretnem jednog starog radnika iz firme.

„ Tina zlato, kako si? Jeli istina to sve što se priča po selu“?

Znam ja odmah na što on misli, ali odlučim si dati gušta i praviti se kako baba kaže Englez.

„ Pozdrav čika Ivan, evo dobro je. Kako ste vi? Što se priča po selu“?

„ Pa da ti je mater i sestru skoro ovan nategnija“?

Najrađe bih se opalila smijati, ali ne smijem. Moram misliti na babu;

„ A je, jadne ti su one“!

Namrgođeno me pogleda, pa frkne kroz nos;

„ Đavla jadne! Sve ti je to moj sine od zasluge. Kako su prosipale tako sad ubiru., đava ih lipi odnija“.

Vidim već da ovdje nema stajanja, da sad možemo razguzičiti o njih dvije do mile volje i taman kad se spremim u fino da ga odjebem zazvoni mu telefon;

„ Tina sine, moran se javiti. Puno pozdravi babu i reci joj da ću doći do nje sad jedan dan“.

Kimnem, mahnem mu pa sjednemo u auto i uputimo se kući.

Čim izađem iz auta vidim babu na verandi kako odljepljuje od smijeha. Uputim se k njoj, ali ona i dalje ne popušta. Smije li se smije.

„ Baba, krvi ti što se toliko smiješ“?

„ Nu onog divljaka što se namiria na pivca. Ako ga on ne sprči danas neće niko“.

Govori baba kroz smijeh. Okrenem se da vidim što to baba trabunja, a preda mnom prizor boli glava. Ovan ludi zaskočio pivca i hoće ga kresnuti, a ovaj kukuriče li kukuriče. Kako god ovaj napaljeni krene, pivac guzicu izmakne i tako u krug.