Zamijenjen🔚

XXVII Poglavlje

Oporavak je bio iznenađujuće brz, što me činilo sretnom jer sam znala da se tako isto bliži i moj povratak kući. 

Svi su i dalje bili uz mene, samo su Sašu makli babi s očiju, jer bi ju prekinulo da vidi kako se ovaj ljubi i to s frajerom. Cijelo selo bi vrtjelo očenaše. 

Petar je tu uz mene cijelo vrijeme. Nije me sekunde pustio samu. Kad se probudim tu je, kad dođem s terapije tu je, kad idem spavati opet je tu. 

Sretna sam radi toga, a baba pogotovo. Već ga zove sine, oko, možda mi ga na kraju baba i otme. Nasmijem se sama sebi što babi nikako ne promakne; 

" Što je smišno, đavle jedan"? 

Da zaboravila sam napomenuti da se sve vratilo na staro. 

" Ma ništa baba, drago mi što si dobro". 

" Ma što neću biti dobro". 

" Pa mislila san nakon operacije srca". 

" Ajde đavle jedan. U mene olovo srce, ni đava mi nemere biti". 

Kimnem joj i odustanem, jer ovako možemo unedogled. 

Nekako se navikavam na život bez pola zubi. Nije baš lako, ali eto ruka spasi stvar. Neugodno bi mi bilo da ljudi gledaju skroz do mog grkljana, pa rukom prekrijem usta kad pričam, smijem se ili jedem. 

Doktor uđe u sobu s osmjehom na licu; 

" Dođi Tina, idemo na zadnje snimanje. Ako sve bude u redu sutra možeš kući". 

Osmjehnem se sretna, jer živim za taj trenutak kad ću leći u svoj krevet. 

Poletno sam skočila iz kreveta i uputila se s doktorom obaviti te sve preglede i snimanja što treba. 

Nakon dva sata vratim se u sobu i sad samo moram čekati. Kosti su mi sve zacijelile. Krećem se odlično, bez imalo problema što je super, jer prognoze nisu bile najbolje. 

Izvukla sam se bez ikakvih posljedica, dobro osim što nemam pola vilice, ali neš ti problema, kažem sama sebi cinično. 

Par puta sam razmišljala o one dvije kuje, gdje se skrivaju, gdje su nestale, jer od onog dana kako je bila kod mene isto koda je u zemlju propala, što je super po mene. Samo nek mi se na oči ne pojavljuje. 

Ujutro se budim sretna, poletna jer napokon nakon mjesec dana idem kući. Ne mogu dočekati trenutak kad izađem odavde. 

Sinoć je doktor došao do mene i saopćio mi super vijesti. Sve je u najboljem redu, glava je super kaže samo da nebi bilo loše ju napuniti s nečim, za što je zaradio papučom u glavu od babe. 

Napokon mogu jesti i malo kruću hranu, samo ne znam s čim ću ju žvakati, ali snaći ću se već nekako samo da odem kući. 

Baba kakva je, predložit će mi da ona sažvače umjesto mene, jer kakve ima veze pa to mi je radila i dok sam bila dijete. E Bože me sačuvaj babe.! 

Uđem u kupaonu da obučem haljinu koju mi je baba pripremila i čim ju navučem na sebe šokiram se pa ju automatski i svučem. 

Gledam se u ogledalo i ne prepoznajem se. Stvarno ličim na stalak od infuzije. Sva sam osušena, mršava, a čak mi na pojedinim mjestima i malo koža visi što mi stvori depresiju, jer voljela sam ono svoje okruglo, čvrsto tijelo. 

Što ću kad me Petar vidi, hoću li mu se zgaditi ovakva nikakva, hoće li me ostaviti..? 

Tisuću i jedno pitanje mi je prolazilo glavom dok sam to svoje malo, jadno, osušeno tijelo gledala u ogledalo. Misli mi prekine kucanje na vrata;