Zamijenjen🔚

X Poglavlje

Sjedim u kuhinji na svojoj voljenoj klupčici i razmišljam, ne, ne razmišljam. Preživljavam!

Opet sam poklekla. Opet sam dozvolila sebi njega. Njegova milovanja, njegova tepanja, njegovu strast. Znala sam čim me prvi put dotakne da sam gotova, da spadam u kategoriju lakih žena.

I sad dok ja tu sjedim, vraćajući sebe u normalu, Pokušavajući uspostaviti balans, dozvati se pameti, on mirno spava u mom krevetu.
Da u mom je krevetu!

Sinoć sam pokušala zatvoriti vrata, tj. nabit mu ih u glavu, ali jaka je to mrcina. Ušao je za mnom unutra cijelo vrijeme insinuirajući kako sam ja luda, da nas ja uništavam, a on? Što točno radi?

Preklinjala sam ga da ode iz mog života, da me ostavi s mirom, da ne želim više ni njega ni njegovu lažnu, ne znam što god to bilo.

Privukao me sebi u zagrljaj i na uho šaptao da sam mu falila, da mu je dan turoban ako me ne vidi. Ma čuj ti šupka.

Kad sam se uspjela odmaknuti, tj. istrgati iz njegovog zagrljaja povukao me za ruku strastveno ljubeći i tu je bio kraj.
Mozak mi je odumro, razum nestao. Bio je samo on i ja, naša strast, naša požuda, ali što sad? Što sad kad sam se osvijestila?

Mrzim se najviše na svijetu. Opet sam dozvolila kretenu da me ima, opet sam dala materijala da me ponižava.

Pogled bacim na sat i vidim da je već pet sati. Super, danas je opet dan za klinac. Odrijemala sam nakon seksa sat vremena. Sve dok me stvarnost nije probudila.

Dignem se s klupčice i odem tiho na prstima u kupaonu da sperem ove tragove grijeha sa sebe, da me ništa ne podsjeća na njega. Ali kako izbrisati sjećanje, kako izbrisati sve te poljupce, dodire. Kako izbrisati svu tu ljubav koju osjećam prema njemu.

Obavila sam sve što sam trebala iskradajući se iz svog vlastitog stana. Čim kročim nogom na cestu udahnem toliko potreban zrak. Pogledam prema svom prozoru di je još uvijek bio mrak još jednom udahnem i krenem, samo ne znam kuda. Te tek je skoro šest ujutro, ali nema ni veze samo nek nisam u istoj prostoriji s njim.

Nakon dva sata lunjanja po gradu došla sam u firmu di me na samom ulazu dočekao Saša;

„ Starka, pa kaje bilo? Zgledaš kao da te osamsto pčela izbolo. Kaj se desilo? Si ok“?

Ne mogu ovo pilanje slušati izjutra. Bez obzira na to što mi je stvarno drag, sada mi je previše.

„ Ma sve je dobro. Slabo sam spavala noćas. Što ima u tebe brate“?

Pitam ga samo da skrenem temu sa sebe, ali ne bi on bio on da odustane;

„ Daj starka ne drobi. Kaj se desilo, hajde čajpri“.

„ Što da radim“?

Pitam ga jer stvarno ne mogu sad apsorbirati ta njegova izokretanja.

„ Pričaj starka, pričaj“.

„ Ajde krvi ti ne tari me. Nisam ni kave popila, a ti se već nasuka na me. Kiti“.

Okrenem se ostavljajući njega razjapljenih usta i uputim se u svoj ured. Ne mogu ove gluposti iz jutra slušati. Ubija me kao i kuga osamstotih godina.

Kad uđem zalupim vratima tako snažno time dajući do znanja da mi nitko ne ulazi osim ako stvarno nije nešto hitno. Uhvatim se posla na koji se baš i ne mogu koncentrirati, ali ne odustajem. Tamo oko podne uleti mi Gabrijel u ured;

„ Tina sad sam bio kod Maše. Idemo na sastanak dolaze kooperanti“.

Kimnem mu, ustajući sa stolice dok me on čeka držeći mi vrata. Na hodniku susretnem Mašu koja nas već čeka vidno bolje volje. Pozdravimo se pa nas troje krenemo kat niže na sastanak, na kojem ima ljudi isto koda sam na predavanju.
Što je ovo krvi ti.