U kriminalu nema osjećaja《I sezona》 - Završena

Pročitaj.

■HARE POV■
Vidjevši njen automobil ispred kuće, dobijem još veću snagu da joj priznam sve pa parkiram na svoje mjesto i brzim koracima uđem u kuću. Pogledam u dnevnu i vidim sviju osim nje. Sara i Roberto su sijedili jedno do drugog, držeći se za ruke, ispitivao bi ih, ali trenutno imam važnijeg posla, Leon je sjedio na fotelji, gledajući u tv. Nezainteresovano prođem pored njih uzvraćajući im obični pozdrav. Sve bržim koracima kao i s nervozom sam se kretao prema njenoj sobi. Pokucam i otvorim, nadajući se da ću je zateći unutra, ali nije je bilo. Gdje je ta djevojka? Sada kada joj želim priznati šta osjećam. Nje nema. Vratim se u dnevnu, očekivajući da ću od njih saznati gdje je i kada će doći kući, upitam.
H: Gdje je Ana?
Pogledaju u mene kada shvatim da nisam baš mirno pitao pa slegnu ramenima. Sara ustane i dohvati neku kovertu sa stola koju mi pruži uz riječi koje su stvorile napetost u meni.
S: Rekla je da ti ovo dadnem.
Kratko izgovori pa preuzmem kovertu.
H: Šta je ovo?
Pitam je, ali ona samo slegne ramenima.
S: Pročitaj.
Okrenem se od njih i zaputim prema kancelariji. Sjednem na prvu stolicu koju sam vidio i otvorim kovertu. Šta piše unutra? Zašto mi to ona nije dala? Krenem čitati napisani tekst dok se grlo sve više stezalo, "Prekršila sam tvoje pravilo, zaljubila sam se. A ti osjećaje ne dozvoljavaš. Zato sam otišla. Sve ti je u mojoj sobi. Nadam se da ćeš mi moći oprostiti što sam uzela tvoju duxericu, bar nju da imam kad mi je ostalo nemoguće. Oprosti. Ana." stegnem pesnicu dok pokušavam pročistiti grlo da se ne bih kao zadnja pi*ka rasplakao. Zašto si ovo uradila, Ana? Nisi me trebala ostaviti. "Davno sam te opominjao da je ne guraš od sebe." još si mi samo ti trebao, k vragu! Ali upravu je, pravio sam se debil i s tim je otjerao od sebe. Presavijem papir pa ustanem i stavim ga u zadnji džep i izađem iz sobe. Brzim koracima dođem do njih koji su idalje sjedili na istim mjestima pa frknem bijesno na sve troje.
H: GDJE?
Dobijem zabrinute poglede od njih, a iz Sarinih očiju primijetim da je plakala. I ja bih plakao kao malo dijete, ali se moram suzdržavati.
S: Na aerodromu.
Tiho izgovori pa pogleda na sat i doda.
S: Još malo.
H: ZNAO SI ZA OVO?
Obratim se Robertu vikajući na njega dok on ljutito odgovara i ustaje pa još bijesnije odgovara od njegovog izraza lica.
R: Jesam. Ali ti nisam htio reći, previše je povrijeđena.
Skupim pesnicu pa shvatim da nemam vremena da ga gubim na njih. Bijesno izađem iz kuće i odem do garaže gdje mi je bio motor pa kao luđak krenem jurcati prema aerodromu. Nadajući se da nije otišla. Šta ako sam zakasnio, kako ću moći da se pogledam u lice? Kako ću sam sebi da oprostim? Vjetar mi je šibao lice, ali sam i taj bol zanemario, zbog onog kojeg prvi put osjećam. Napuštanje. Od jedine osobe koju volim. Mojom krivicom je otišla. Nikada si neću moći oprostiti što sam je otjerao od sebe. Djevojku poput nje. Vrijednu svega sam izgubio zbog sakrivanja osjećaja. Koji sam ja kreten!