Novi živote, stižem

20-dio

P
"Emaa dodji u kuhinju" cujem mamu kako me zove, dok sam ja u rasulu jer gubim protiv Nikole, kako on sebe naziva "kralj igrica", ludim.
"Emaaa" opet cujem mamu ali i dalje ne odgovaram koncentrisana sam na igricu.

"Emice mama te zove" Marko mi govori dok se smije mojoj namrstenoj faci
"Stizeem" bacim dzoistik na kauc, pored Nikole "ovo jos nije zavreseno" gledam ga ostrim pogledom sve dok se ne okrenem i cujem njihov smijeh pa i sama pocnem da se smijem.

Stizem u kuhinju i vidim mamu kako sprema veceru "sta treba"
" sjedi" pokaza mi na stolicu
" sta, zvala si me da bi sela ovde"
" boze Ema, popricacemo malo"
"hajde, o cemu"
"Ima li neki decko, mozda"
Stanem da razmislim sta da kazem, da li reci ili ne...
"Znaci ima, pricaj mi"
Pogledam je zbunjeno, nisam joj nista rekla, kako je provalila?
"Kako...?"
"Ma daj Ema, pa valjda znam svoju cerku i njene misli, hajde sad pricaj"
" paa, iz NYa je, stariji je dvije godine od mene, ide u moju skolu, trenira kosarku i pogodi sta... boks..."
" a kako izgleda"
" plava kosa, zelene oci..."
"Mislila sam da Luka ima plave oci"
" pa da, nekad su i plave zavisi.... cek, staa!?" Pogledam je, ali kako?
"Mislila si da ne primecujem tvoje osmjehe i Lukine poglede" nasmija mi se dok sam ja sigurno vec citava crvena. Mama bi uvijek provalila sta mislim,zelim... na osnovu mog ponasanja. Pridem mami i zagrlim je "zaljubila sam se" "znam sreco"
Tako mi fale ovakvi trenuci sa mamom, kada se otvorimo jedna drugoj i uzivamo uz razgovor i nekad mazenje.

"Sekana" Marko ulijece u kuhinju "hoces sa nama na utakmicu"
Odvoim se od mame "ko igra"
Tvoja bivsa skola i jos neka pojma nemam
"Idem"
Okrenem se ka mami "izdaico"
Poljubim je u obraz "oduzicu se"

Stigli smo kod moje stare skole, i da, kao sto sam i mislila, sve je isto. Dvoriste i zgrada skole i dalje izgledaju staro i cekam trenutak da se raspadne, smece je tu, profesori i dalje smaraju, djaci kao i uvijek bulje. Mislim da smo mi u centru paznje, ipak momke ne znaju ovde, a realno i da ih znaju gledali bi. Cure bulje i dosaptavaju se dok se Nikola i Marko smeskaju, uz to Marko namiguje kao navijen. "Marko zabolece te oko smiri se "Luka je isao lagano i stavio ruku preko mog ramena, nije obracao paznju na okolinu. Sto je dobro, jer ga ove djavolice i tekako odmeravaju. Prostrijelim ih pogledom ali ne obracaju paznju na mene.

Vidim kako nam prilazi cura koju jako volim, primjetite ironiju. Prilazi prvo meni i ljubi me u obraz "hej Ema nedostajala si nam"
Nasmijem se i prevrnem ocima, sigurno.
"Upoznaces me sa prijateljima"
Vidim Marka i Nikolu kako pricaju sa nekim devojkama "izgleda da su zauzeti" . Pogleda u njihovom smjeru pa vrati pogled na Luku, ali on me samo povuce u stranu i krenu ka ulazu "mozda drugi put"
Usput udari po glavi ovu dvojicu, koji krenuse za nama. Usli smo i zauzeli svoja mesta, utakmica ce uskoro poceti.

Pozdravila sam se sa nekoliko prijatelja koji su mi bili dragi i sa kojima sam se druzila ovde. Od samog pocetka utakmice Marko se zali kako mu je dosadno, kako svi lose igraju, da nemaju pojma. Jedino su mu zanimljive cure koje prolaze i smeskaju mu se. "Ems kako si ti trpela ove mekusce" gleda ka stadionu i prevrce ocima. Iskreno u pravu je, bar 70% su bolje od ovih na stadionu. Igraju kao da im nije ni do cega. Jedva smo docekali da se utakmica zavrsi pa da krenemo kuci, nisam vise mogla. Bilo je bas dosadno a ja sam cijelo vrijeme dremala na Lukinom ramenu dok se on igrao sa mojih prestenjem i rukama. To mu je bilo zanimljivije od utakmice, a znam kolko voli kosarku.

Dosli smo kuci gladni gdje nas je mama spremno docekala sa postavljenim stolom za veceru. Lazanje volim, ali mamine lazanje obozavam. Davili smo se sa hranom dok se svi nismo prejeli i odlucili da zajedno prosetamo. Pored puta dok smo setali vidjela sam stand sa sladoldima. I ako sam se prejela uzela sam dvije ogromne kugle. Svi su me gledali u soku. Ali ko ce odbiti sladoled. Nudila sam ostalima ali niko nije hteo sem Luke, koji mi je pojeo skoro pola. "A kaze ne moze"
Samo se slatko nasmijesio i vratio mi sladoled nazad.
Setali smo malo parkom i vratili se kuci. E sad pravi izazov, zaspati i biti bez LUKE.