35. DEO

5.3K 162 4
                                    

~ Bogdan p.o.v. ~

To što je dozvolila sebi da me predje poput naivnog klinca me je razljutilo.
Razmišljao sam o razlogu takvog njenog postupka i nije mi bilo jasno odmah, tek nakon dva pića sam shvatio. Sedeo sam za šankom u jednom kafiću preko puta psihijatrijske klinike u kojoj je Dajana još uvek u poseti Nikoli. Siguran sam da je prošlo sat vremena.
Znao sam da će izaći za pola sata jer je poseta sat i po vremena samo, te sam ostao čekati.

Piće mi je pomoglo da shvatim njeno ponašanje. Još na onoj 'poslovnoj' večeri je pokazala znake ljubomore.
Primetio sam to, ali nisam je hteo gnjaviti time, bojao sam se da to nije istina i da ću samo tako sam sebi lupiti šamar. Njeno odbijanje me je mnogo pogadjalo. Pre nje su bile dosta devojaka koje su mi se bacale ispred nogu samo da ih dodirnem, a ona...ona je seksipilna i prelepa, i nije moja. Bar ne u tom smislu u kom bi ja želeo.

Neverovatno mi je drago što oseća nešto prema meni. I ako je to možda nešto malo, tračak nade je zaigrao u mom srcu. Ova devojka me kompletno osvojila. Njenom dobrotom i izgledom. Neverovatan spoj. Jesam je dobio na pogrešan način, ali to je sada prošlost. Treba da se fokusira na sadašnjost, a ne na to šta sam joj uradio. Valjda je do sada shvatila da mi je zaista stalo do nje i njene bezbednosti, bilo da je to u pitanju novac ili zaštita.

Imao sam pun pogled kroz prozor kafića na nju kada je izašla iz klinike.
Sklonila je pramenove kose koji su prikrili jednu stranu njenog lica zbog vetra koji je snažno duvao.
Pogledala je na ručni sat na zglobu i namrštila se. Verovatno je mislila da će po nju doći šofer i da je već trebao biti tu, ali ona nije znala da sam mu ja rekao da ću je lično pokupiti nakon što mi je javio da ga je zvala da dodje.

Ustao sam i ostavio pare za piće i bakšiš konobarici koja me je sve vreme gledala i smeškala mi se. Čak mi je i broj ostavila na sklopljenoj savleti koju mi je donela uz piće i ako je ona bila bespotrebna. Naravno, dala je samo zbog broja.
Sorry, devojko, ali oženjen sam, zadovolji se parama.

Izašao sam iz kafića i išao ka Dajani.
Nije me odmah primetila, ali kada sam bio nadomak nje, podigla je glavu koja joj je prethodno bila spuštena dok je lupkala nogom o beton.

„Koga to moje oči vide. Moju dragu suprugu." Nasmešim joj se i stanem tačno ispred nje sa rukama u dzepovima. Napolju je baš hladno.

„Otkud ti ovde?" Kaže zbunjenim glasom.

„Bolje pitanje otkud ti ovde?" Uozbiljim se. Da čujem šta će mi reći.

„Došla sam Nikoli u posetu, nakon sastanka sa bivšim." Nasmeje se.

„Kakva slučajnost. Baš sam upravo sad došao Nikoli u posetu." Uzvratim joj osmeh, a ona se sad uozbilji.

„Šofer ti je rekao da sam ovde?" Podigne obrve.

„Zar si mislila da neće?" Izvadim ruke iz dzepova, te ih prekrstim.

„Rekla sam mu da ti ne kaže." Šutne zalutali kamenčić na betonu.

„U zadnje vreme donosiš nepromišljene odluke. Ako si već htela da se igraš sa mojim živcima, trebala si to malo bolje da isplaniraš." Kažem ozbiljnog glasa. Ako misli da ću biti blag sa njom, vara se. Moram pokazati autoritet.

„Bitno da ti donosiš ispravne." Promrmlja, ali sam je čuo.

„Da, ja donosim ispravne." Namerno kažem.

„Imaš previsoko misljenje o sebi." Kaže ljutitog glasa. Uspeo sam sa je isprovociram što mi je i bila namera.

„Imaju ga i ribe. Samo neće da mi to kažu direktno." Nasmešim se rekavši to.

„Je l i onda od prekjuče takodje imala visoko misljenje?" Skupi obrve.

„A to tebe brine." Ponovo se nasmejem, jer mi je potvrdila da sam bio u pravu kada sam pomislio da je ljubomorna. „Ona je moja poslovna saradnica, i prijateljica dugi niz godina. Bila nam je i na svadbi, možda je se ne sećaš." Kažem i ako je pokušala da me prekine.

„Zašto bi me to brinulo?" Upita posle kratkog ćutanja.

„Jer si ljubomorna." Iskreno odgovorim.

„Nisam." Prekrsti i ona ruke.

„Znam da jesi i mogu ti reći da mi je veoma drago. Žao mi je samo što nećeš da priznaš."

„Zašto bi ti bilo drago ako sam ljubomorna?" Podigne jednu obrvu.

„Jer sad znam da ti je stalo do mene."
Uputim joj širok osmeh.

„Nije mi stalo do tebe!" Povisi ton.

„Stalo ti je." Namignem joj okrenuvši se.

„Gde ćeš? Nisam završila!" Počne vikati.

„Idem kući. Hoćeš sa mnom ili pešaka?"

„Pre ću pešaka nego sa tobom." Prekrsti ruke i krene trotoarom.

„Ne glupiraj se, nego podji. Auto mi je tu na parkingu parkiran." Uhvatim je za rame i zaustavim je.

„Ne želim sa lažovima da idem." Namršti se i odmakne se.

„Nisam lažov." Privučem je sebi.

„Jesi. Lažeš da mi je stalo do tebe. Izmišljaš." Kaže, ali joj je pogled bio na stranu. Nije me mogla pogledati, još jedan znak da sam u pravu.

„A zašto me ne pogledaš i to kažeš?Ha?" Kada joj to kažem, usmeri pogled ka meni i njene oči se nadju na mojima. Njeno zelenilo se mešalo sa mojim plavetnilom.

„Evo. Tripuješ da mi je stalo do..." Prekinem je poljupcem.

Spojim naše usne i ovog puta ga ne prekinem već produžim. Iznenadio sam je tim gestom i pokušala me je odgurnuti ali nije mogla. Snažniji sam od nje. Na kraju se prepustila poljupcu, ali samo na trenutak, te je opet počela da se otima i pustio sam je. Znam da će kad tad sama tražiti da je poljubim.

„Idiote!" Gurne me i krene trčati.

„Dajana! Stani!" Viknem krećući za njom.

„Ko ti je rekao da smeš da me poljubiš?" Zastala je nekoliko metara od mene, te sam isto učinio.

„Za poljubac se ne pita. Zar nisi to znala?" Pridjem joj.

„Ne želim da me ljubiš. Zar nisi to znao? Prekrsti ruke.

„Ajde, idemo kući." Uhvatim je za ruku, na njenu iznenadjenost, i krenemo. Nije se bunila ići, samo je izvadila ruku iz moje i išla pored mene do kola koja su stajala na parkingu iza klinike kako ih ne bi uočila kada je izlazila iz nje.

~ Dajana p.o.v. ~

Nisam mogla verovati da je dao sebi za pravo da me poljubi!! Kakav uobraženi kreten. Ume da bude pravi dzntlmen, ali oni ne ljube devojke bez dozvole!!!
Tokom vožnje vrtela mi se non stop slika tog poljupca kojeg sam pokušavala prekinuti ali bezuspešno jer je bio jači i stegnuo me rukama.
Iznenadila sam se kad me je pustio. Mislila sam da neće, bar ne još malo.

Morala sam priznati sebi da bih ga pustila da me poljubi da su bile drugačije okolnosti.
Takodje sam bila ljuta na sebe jer sam dozvolila da me izbaci iz takta.
Misli da mi je stalo do njega! Naravno, to nije bila laž, ali on to ne treba sa zna.

Kada smo stigli, brzim korakom sam krenula ka stepenicama.
Nije me pratio, što me je iznenadilo, ali i prijalo. Ne treba bi još jedna scena sa njim. Najbolje sa ostavimo sve da prenoći. Ako ćemo se ponovo raspravljati, trebaće nam živacama.

Ušla sam u sobu i zaključala se. Uzela sam čist veš iz garederobera i otišla u svoje kupatilo, te se istuširala.
Scena poljubca mi je ponovo bila pred očima. Vrtela se kao pesma na izgrebanoj staroj ploči dok je stari gramofon pokušava oživeti.
Mrzim to što ne mogu prestati misliti o njemu.

Jack Daniel's Where stories live. Discover now