10. DEO

5.8K 181 0
                                    

Nije mi ništa odgovorio.
Gurnuo je ruku u sakoa izvadio crvenu kutijicu.
Otvori je i stavi ispred mene, te me pogleda direktno u oči.
Ostala sam bez teksta.
Iz kutijice je virio srebrni prsten ili od belog zlata, nisam bila sigurna.
Na njemu je bio dijamant.
Svaka devojka bi videvši ovo vrisnula od sreće.
Ja sam ćutala.
Znala sam šta sledi.
I nije mi se dopalo.

„Udaj se za mene." Izgovori ne sklanjajući pogled sa mojih očiju.

Morala sam pitati.
„Ako odbijem..."
Taman kada izustim, prekine me.
„Ako odbiješ ostaješ bez posla i bez kinte.To jest, biće ti isplaćena plata, ali to će pokriti neke troškove.Nećeš imati novca za majčino lečenje, niti za stanarinu i ostale troškove.A ja ću se postarati da se nikada ne zaposliš."
Naravno.
Ne bi me pustio tek tako ako ga odbijem.
Dodjavola.
Drži me u šaci.

„A ako pristanem?" Upitam nesigurno.
Verovatno se ni tako neću dobro proći.
„Ako pristaneš, postaćeš samo moja.Imaćeš krov nad glavom, plaćene sve troškove uključujući i majčino lečenje.Radićeš kako ti kažem, ali imaćeš i svoju slobodu.Putovaćeš sa mnom, jer ja dosta putujem. Ne očekujem da se pretvaraš da me voliš kada smo nasamo, ali kada  nismo to se podrazumeva.Ako me ne zavoliš, barem se pretvaraj pred drugima da si me zavolela.Ti meni sebe, ja tebi sve što ti treba.Bilo šta.Sve što zatražiš biće tvoje. Ne mogu mesec i zvezde da ti skidam, ali ono što mogu uraditi za tebe rade volje ću."

U koje sam se s*anje uvalila.
Sada se kajem što sam se uopšte zaposlila u prokletom 'Jack Daniel's-u.'

„Zbog čega sve ovo radiš?" Nikako mi nije dolazilo do mozga razlog svega ovoga.
„Jer uvek dobijem ono što želim."

„Želiš mene?"
„Zar to nije očigledno?" Pitanjem odgovori na pitanje.

Uzme čaśu vina i ispije gutljaj. „Slušaj, imam strpljenja.Pustiću te da razmisliš.Imaš fore do nedelje.Znači, pet dana.Reći ću nekom od momaka da te vrati kući.Nastavi ovih pet dana da radiš sve što si do sada.Doduše, nećeš raditi više u ćaletovom lokalu. Daću ti kintu koliko da imaš za troškove ovih par dana.U nedelju će doći limuzina po tebe.Ukoliko pristaješ, ući ćeš u nju i pustiti vozača da te odveze tamo gde treba.Ako ne, nastavi sa životom kao i do sada."

Pustiće me da odem kući?
Samu?
„Zar te nije strah da ću otići u policiju i reći im da si me kidnapovao?" Upitam iznenadjeno.
„Mislim da nećeš.Koliko god htela i sama znaš da ti ona neće pomoći.Nije ti policija potrebna, već ja." Kaže to ozbiljnog glasa.

Bio je u pravu.
Ne bih otišla u policiju.
Znam da bi me to skupo koštalo.
Naudio bi mi, sigurno.

„Imam jedno pitanje.Šta je sa Nikolom?"
Nisam bila spremna za odgovor i plašila sam se.
Nadala sam se da su i njega kidnapovali i da mu nisu naudili.
„On je...recimo da je na boljem mestu." Nasmeši se i popije preostalo vino iz čaše. „Posluži se.Nisi ništa ni pojela, ni popila.Sigurno si gladna."
Od onog što mi je rekao, sasvim sam izgubila apetit.

„Ubio si ga?"
Ustanem naglo sa stolice.
Činilo mi se kao da ću se svakog trena srušiti.

„Nisam ga ubio.Olakšao sam mu."
„Olakšao?Ubistvom si mu olakšao?"
Povisim ton dok mi se suze slivaju niz lice.
Sve mi je zbog providne tečnosti postajalo mutnije.
Nisam mogla jasno videti Bogdana.
Videla sam njegovu najesnu mišićavu i zgodnu figuru kako ustaje i kreće ka meni.
Išla sam unazad.
Bojala sam se, a i ujedno bila besna.
Osetila sam veliko gadjenje prema njemu.
Ubio je Nikolu!!!!
Možda ne on lično, ali njegovi ljudi jesu.

„Zašto si to uradio?Šta ti je on skrivio?"
Kažem dok sam se udaljavala od Bogdana koji mi se sve više i više približavao.
„Nisam mu ništa loše uradio, Dajana.Samo sam mu pomogao."
„Od kad je ubijanje pomoć?"
„Nisam ga ubio." Približi mi se sasvim blizu, kada osetim da nemam kud i da sam došla do ograde.

Prošao mi je rukom kroz kosu i prstom prešao preko moje slepoočnice pa se spustio do obraza.
To je izazvalo jezu koja mi je prostrujala telom.
Posle toga, bes je nastavio dominirati u meni.
„Nisi ga ubio ti, već tvoji ljudi!" Kažem kroz suze.

„Jednog dana ćeš saznati pravu istinu.Možda kada pristaneš.Sada ti ništa ne mogu reći.Neka ostane za sada tajna.U redu?"
„U redu?Nije u redu!!Ubio si mi najboljeg druga!" Emocije su mi prenaglile.
„Nisam ga ubio.Nemoj plakati, ne želim da budeš tužna.Lepša si kada se smeješ."
Prodje rukom ispod mog oka i obriše suzu.

„Skloni ruku od mene!Mrzim te!" I dalje sam uveliko plakala.
„Polako.Možda me i zavoliš."

Jack Daniel's Where stories live. Discover now