PRAVILA LJUBAVI #2 ✔️

Trideset drugo poglavlje

"Ja ne znam gdje si ti,
ja ne znam s kime si ti,
u ovoj noći kad se sve
dijeli napola, osim bola...

Ja ne znam gdje si ti,
i nikad neću saznati,
da l' si našla sklonište,
kućicu i dvorište života svoga...

Eh, da je tuga snijeg,
da se do jutra otopi,
mogao bih i ja konačno,
kad oči zatvorim da se ne umorim...

Eh, da je tuga brijeg,
pa da je vjetar ogoli,
ja ne bih mogao ni tad,
ko što ne mogu ni sad da te prebolim...

Daljine nisu to,
što se mom srcu činilo
kad je ludo mislilo,
da je sasvim dovoljno da ti čuje glas...

Daljine nisu to,
što se za dušu primilo...
Pusta su to polja nade
i barikade između nas..."

**********************

Ovo nije stvarnost. Ne može biti istina. Ovo je samo proizvod moje lude mašte. I najjače što mogu, stisnem oči, ali kad ih otvorim, dobijem potvrdu da sve jest itekako realno. To što mi se situacija nikako ne sviđa, pa, tko me pita?

- U pičku materinu, Marasoviću, gdje si? - ponavljam, a kroz koji minut više neću imati ni dlake na glavi. - O, živote! O, moj jebeni živote!

Psić dotrči do mene, sjedne, pa sad zajedno zurimo u prizor koji me tjera van svake pameti. Da mi je nekako iskočiti iz kože, učinio bih to bez imalo razmišljanja.

Misli mi divljaju, a nisam ni na tragu rješenja. Zbrajam, oduzimam, rokam sve kletve kojih se mogu sjetiti, i znam da mi još jednom izmiče tlo pod nogama.

Mogao bih početi vjerovati da sam uklet, da me netko konstantno jebe u mozak, jer u mom se životu samo nižu sranja, i to kakva.

Ma kao da mi se kamen skotrljao s leđa kad sam začuo zvono na vratima. Naglo ih otvaram i, jebi ga, ja ne znam od kud početi. Otvaram usta i zatvaram, a glas neće iz mene. Zato čvrsto zažmirim i prstom mu pokažem smjer u kojem mora ići.

- Beni, dečko, izgledaš kao da te King Kong silovao.

- Ha! Ha-ha! - kolutam očima. - Dobra fora, Marasoviću. Imaš smisla za humor, nemam zamjerke. Rado bih ti se nasmijao, ali vilica mi je ukočena. - zajedljivo mu uzvratim.

- Skoro bih pobjegao. - promrmlja Kristian. - Ali, moja je znatiželja prevagnula. I, dečko? Gdje je zapelo?

- Kako da ti kažem...? - mucam sve u šesnaest. - Možda da sam pogledaš.

Uputi se on kroz hodnik, a ja ga pratim s odstojanjem. I s grčem u želucu, velikim ko nogometna lopta, koji me koči da se normalno nagutam zraka.

- Šta je ovo? - budala jedna se stane smijati na sav glas.

- Šta, šta je? Jesi li slijep? - na rubu sam potpunog ludila.

- Je li još netko ovdje? - tiho me pita.

- Ne, koliko ja znam. Osim ako mi netko ne leži ispod kreveta ili zaglavljen u ormaru. Jebi ga, nisam se sjetio tamo pogledati. - urlam. - Malo me situacija zatekla nespremnog, ako nisi shvatio.