PRAVILA LJUBAVI #2 ✔️

Dvadeset peto poglavlje

''Žalim za sve tvoje uplakane noći,
znam kako je teško, da ti nije lako...
Hoćeš li mi ikad oprostiti moći?
Ispravio sve bih, kad bih znao kako...

Sve si o njoj čula, lagati ti neću,
znaj da nije bilo iskreno i čisto,
s tobom dijelio sam i radost i sreću...
Ništa mi bez tebe ne bi bilo isto...

Ostani, nemoj ići, ostani!
Ostani, budi tu uz mene,
da nam bolje krene...

Ostani, nemoj ići, ostani!
Ostani, i za sva vremena
budi moja žena...
Ostani!

Vjerujem da pamtiš dane naše sreće.
Postojao cijeli svijet je samo za nas,
te besane noći, večere uz svijeće,
sjaj u tvome oku isti je i danas...

Daj mi svoju ruku, bit će kao prije...
Sa mnom će ti biti ispunjeni snovi...
Sanjam toplo gnjezdo, dijete što se smije,
pusti neka ljubav mirnoj luci plovi...

Ostani!"

*********************

Izlazim iz sobe, usput oblačim motorističku jaknu i, jebo te, pa življi se nikada nisam osjećao.

- Lori, srećo, jesi li spremna? - viknem.

- Jesam! - rastegne veselo i izađe iz kupaonice.

- Uh... - šake ukopam u kosu.

Obučena u neke svijetle, potrgane traperice koje joj dođu kao druga koža, i u preusku bijelu majičicu, dubokog dekoltea, crne ko ugljen kose, prebačene preko lijevog ramena, djevojčica je prizor za pamćenje. Ali ne sviđa mi se ideja da na taj prizor balave neke budaletine.

- Nešto nije u redu? - spusti pogled i skenira svoje tijelo.

- Sve je u redu, samo... Uhh...  - uzdahnem, a već unaprijed znam da bi me mogli peglati izlijevi ljubomore, ma ako samo nekog uhvatim da je odmjerava.

Nisam ja taj osjećaj doživio nikada, i nisam siguran hoću li se znati nositi s time.

- Dođi ovamo. - prstom je dozivam.

- Ti si već obučen. Jesi li uzeo moju jaknu? - pogledava na sat. - Kasnimo, Beni, zar ne?

- Kasnimo, kasnimo. - potvrdim, a ona me uhvati za jaknu i utisne nježan poljubac u moju bradu. - I još ćemo malo kasniti.

Kimam glavom, i već joj otkopčavam traperice, čučnem, pa ih povučem niz te savršene noge. Ne skidam ih do kraja, ionako će ovo biti brzinsko zadovoljstvo.

Okrećem je od sebe, hvatam joj ruke i položim ih na stol, pa je natjeram da se savije u struku. Promatra me, osvrnuta preko ramena, a u očima joj je onaj isti sjaj kad je nestrpljiva. Otkopčam i svoje hlače, povučem ih samo malo prema dolje, zajedno s boksericama, izvučem kitu, naciljam i u naglom je trzaju ispunim do kraja.

- Jebo te, Benjamin. - zadovoljno vrisne.

- Tako je, djevojčice. - osmjehnem se. - Jebe tebe Benjamin. A jebat' će te opet i opet. - hvatam je za bokove i udarim luđački tempo.