PRAVILA LJUBAVI #2 ✔️

Šesnaesto poglavlje

''Laku noć, devojčice,
obriši od suza lice,
zaboravi da postojim,
jer ljubavi se bojim...

Da otvorim dušu ne smem,
ti si mlada, imaš sve...
Zaljubi se i voli nekog,
ja odavno nemam smeh...

Laku noć, devojčice,
obriši od suza lice,
obuci lepi osmeh tvoj
i živi život svoj...

Laku noć, devojčice,
obriši od suza lice,
ti si moja mala sreća,
od svih najveća...''

*****************

Oči su mi širom otvorene, san mi ne dolazi. Slušam njeno ujednačeno disanje, i prožima me zadovoljstvo, ali istovremeno i gorak nemir. Okrenem se na bok i samo je gledam.

Svaka je crta na njenom licu prekrasna, sija ko najljepša zvijezda, ali nije samo njen izgled vrijedan divljenja, već i ljepota koju nosi u sebi, ta njena neiskvarena duša, a najviše se od svega divim njenoj hrabrosti, njenoj borbi da da ne posustane kad je život gazi. Ona je moj heroj, ona je snaga koja mi je prijeko potrebna.

Stegnem šake, prisjećajući se onog smrada koji ju je povrijedio, i ni dan danas se ne mirim s tim što sam ga ostavio na životu. Da sam ga lišio života, ne bih mario.

Sa osmjehom na usnama, sa opuštajućim zadovoljstvom bih prihvatio svoju kaznu. Ovako, još uvijek mi utroba vrije od potrebe za osvetom. I sto posto sam siguran, da taj nagon nikada neće nestati.

Lijepa, moja djevojčica...

Odmaknem joj pramen kose sa lica, zadržim prste u toj crnoj svili i refleksno se pomaknem prema njoj, smanjujući tu nepotrebnu razdaljinu. Licem joj se posve približim, udišem njen miris i sklapam oči.

Pokušavam nizati slike žena koje sam imao u ovom krevetu, na žene koje su očekivale moju punu pažnju, one koje su mi se nudile, pristajale na sve što sam tražio. I ni jedno mi lice nije privlačno, ni jedno ne stvara vrijedna sjećanja.

Sve je to bilo trenutno zadovoljstvo. Uz sve što sam dobivao, uz sav uložen trud, Lorenina je jednostavnost nešto najseksi što dobio. Svaki je njen pokret senzualan, svaki pogled koji mi uputi, ruši sve zidove, a svaki naš dodir je strujni udar, koji ne možeš zaboraviti sve i da hoćeš.

Ovo je posve nova priča za mene. Inače spavam sam, i nema šanse da popustim ijednoj ženi. No, Loreni, ne da sam popustio, već bih je bio spreman preklinjati da ne odlazi. Njena mi prisutnost stvara takvu ugodu, grije srce, i već postajem ovisan.

Koliko god sam ovo htio, koliko god sam o ovome maštao, znam da slijede sranja, jer nema jebene šanse da ćemo se ujutro probuditi, popiti kavu, ponašati se kao prijatelji, otići svatko na svoju stranu i nastaviti život kao da se ništa nije desilo. Nema jebene šanse!

- Djevojčice moja. - šapnem i to je posljednje čega se sjećam.

Snove mi ispune zelene oči, ali zelene oči bez one zavodljive iskre, zelene oči pune suza. Proganjaju me, poručuju mi nešto što ne mogu razumjeti. Svaka me koščica u tijelu boli, svaki mi je mišić utegnut do pucanja i osjećam se kao da ne snažan teret pritišće, kao da me kamena stijena pribila za krevet i ne mogu se iskoprcati.

Iznenada, osjetim meke usne na svojima, koje me ljube, usudim se reći plašljivo, lagano poput krila leptira. Ohrabruju me i mame, mole me da ustrajem, ali ne uspijem podignuti kapke i više ne znam je li to bila stvarnost ili samo umišljeni odgovor na moje nemirne snove.