PRAVILA LJUBAVI #2 ✔️

Dvanaesto poglavlje

''Gledaš u mene,
očima hladnog sjevera...
Osjećam mraz u grudima,
jer sam te izgubila...

Znam, umire ljubav,
tišina sve mi govori,
u pobjedi i porazu,
ti samo si u prolazu...

Vidjela sam grad bez ljudi,
pobjednika kako gubi,
anđele na stupu srama,
djecu koja plaču sama...

Vidjela sam snijeg u maju,
đavla u bijelom raju,
ali ne i muško koje
zna trajati u dvoje...
Takvi valjda više ne postoje...

Komad, po komad,
moje srce kruni se,
a ja sam tu da čekam te,
i da za slamku držim se...''

*****************************

- Izvolite, mogu li vam kako pomoći? - pita me nasmješena prodavačica.

- Ne, u redu je. Samo gledam.

Vrzmam se iz butika u butik, a ništa mi nije zanimljivo, niti mi išta privlači pažnju. Odlučila sam izaći sama do centra, kako bih izbjegnula sumnjičave poglede svog brata i pitanja o Benjaminu, koja mi Nikol postavlja.

Sjećanje na prethodnu noć, još je previše svježe, još je tako živo i ne mogu ostati u svojoj sobi, a da ne osjetim njegov miris, da mi njegov lik ne leluja ispred očiju, kao da je upravo tog trena tu.

Ljuta sam na sebe, jer si dozvoljavam da puštam suze, a to me samo dodatno frustrira. Ne želim i neću biti slaba. Tražila sam od njega tu jednu noć. Dobila sam mrvice onoga što mi je poželio dati i najpametnije mi je da stavim točku na to poglavlje.

Baš kako sam i duboko u sebi znala, Benjaminu sam bila samo jedna u nizu. Njegov zaprepašten pogled, kad je Patrik spomenuo da ga volim, rekao mi je sve, uz to, potvrdio je i riječima. Zakačila sam se za osobu, za koju nikako nisam smjela.

Biram pogrešne muškarce, zaljubim se u tipove kojima je ljubav nepoznanica, osim kad se radi o njima samima. Da, vole sebe, a za druge im se jebe. I svaka je daljnja rasprava suvišna.

Prolazim pokraj još jednog izloga u nizu, kad mi pogled privuče smaragdno zelena haljinica, tankih naramenica. Stojim ispred nje i pitam se kako bi mi stajala, a onda mi se ispred očiju stanu nizati slike kakav je kraj doživjela moja zlatna haljina.

- Ovu nećeš sjebati. - promrmljam si u bradu i uđem u trgovinu.

Zadovoljno se promatram u ogledalo, okrećem u stranu i posve sam sigurna, da će ova haljina imati mjesto u mom ormaru.

- Lori! Lori, hej!

Okrećem se prema dobro poznatom glasu, trenutak samo piljim u nju, prije nego se široko osmjehnem.

- Luce! - vrisnem i potrčim prema njoj, pa se snažno zagrlimo. - Nedostajala si mi.

- Oh, i ti meni. Daj da te vidim. - odgurne me nježno od sebe, još uvijek me držeći za ruku, pa me natjera da se okrenem oko svoje osi. - Nadam se da je kupuješ.

- Nije baš da mi je potrebna, ali kako da odem iz trgovine bez nje. - klizim rukom preko svilenog materijala.

- Plati je, pa te vodim na kavu. - namigne mi moja prijateljica.

Napokon bolje volje, šetam ulicom u društvu svoje Lucije. Čavrljamo neobavezno, iako duboko u sebi znam da je muči pitanje kojeg sam bolno svijesna, ali ne ispituje, ne dotiče stare, a još svježe rane.