PRAVILA LJUBAVI #2 ✔️

Devetnaesto poglavlje

"Nekada, u svakom drugom gradu,
sam imao po jednu ljubav bar...
Svi ti gradovi sada su u tebi,
do njih me vodi tvoga oka far...

A ti si nažalost drugome verna,
i čitaš samo kako se piše,
al' nešto još treba da znaš,
on te voli duže, ja te volim više...

Devet hiljada metara na nebu sam ja
za tren, kad mi osmeh daš....
Devet hiljada milja ispod mora, na dnu
sam ja, kad me ne gledaš...

Nekada, sve je bilo isto,
samo su se žene menjale...
Sad je obratno, sa tim sam na čisto...
Jedna noć, promenila je sve...!"

*********************

- Nemaš ti pojma! - promrmljam si još jednom u bradu, pa naglo ustanem i pojurim k vratima da ih zaključam.

Pametnije bi mi bilo da sam ostao u klubu i uništavao se pićem. Pametnije bi mi bilo da sam ostao doma i propustio momačku zabavu, jer ovako, sam sam sebi utjerao kurac do grla. Pa, skoro sam se udavio od muke, znajući da bih u jednom trenutku trebao poljubiti djevojku koju sam pokupio u klubu. Nema, jebene, šanse...

Kakvu moć ima Lorena, kad je od mene učinila ovo? Prokletog slabića! Dvije noći su preokrenule moj život iz temelja. Više se ne znam opušteno zabaviti, nisam sposoban poševiti ni jednu drugu pičku, nemam volje ni za disati.

- Tjeraj se u kurac! - kažem, ne shvaćajući jesam li to poručio Nikiti, ili pak sebi.

Bit će da je u pitanju ovo drugo. Nikita nije učinila ništa pogrešno. Bila je spremna za mene, a ja nisam bio spreman za nju.

Ostanem stajati leđima oslonjen na vrata, tijelo mi drhti, a ponovno sam svjestan svega, i ljut, jer me alkohol još jednom iznevjerio i nije mi donio zaborav.

Zagledam se u malog Kikija, koji mirno spava na kauču, i zavidim mu. Pun je energije, a kad se iscrpi, zaspi bez ijedne brige na pameti. Ja, suprotno tome, nemam trunke energije, i iako iscrpljen, ne uspjevam mirno zaspati.

Spoznaja, da ne postoji djevojka kojom bih zamijenio Lorenu, šutira me nogom u jaja, i boli u pičku materinu. Zato, znam da će mi u bliskoj budućnosti, jedini vid zabave biti drkica party. Ako i to...

Nazvao bih ja djevojčicu, ali svaki put kad me samo jedan klik dijeli od poziva, odustanem. Ako ću krpati svoja sranja, onda to moram učiniti kako treba. Oči u oči. Nikakvi pozivi i glupe porukice ne dolaze u obzir.

Znao sam biti glupa muškarčina i srati u šuplje, znao sam se dovesti do ovdje, zato moram ponovno biti muško i učiniti ispravnu stvar.

Sjetim se kako me zaskočila baš na ovom mjestu, kako je pohlepno tražila sve od mene, a to sam joj i dao. Sve! Sve osim istine...

- Volim te. - pustim te dvije jednostavne, a značajne riječi da mi se skotrljaju s usana.

I izvuču iz mene osmjeh, radost, toplinu oko srca. Izgovorene su u prazno, ali upućene crnokosoj djevojčici, koju sam otjerao od sebe.

Zašto mi je to toliko teško priznati, reći na glas? I dalje sam uvjeren u to kako nisam pravi izbor za nju, ali, jebo te, kako da živim sa spoznajom da je netko drugi ljubi, dira, da ona nekoga gleda onim sanjivim pogledom kojim je gledala mene...