PRAVILA LJUBAVI #2 ✔️

Trideseto poglavlje

"Kao rijeka moru svom,
danu mom sreću si donio...
Iz plamena nježnosti,
pjesmu svih anđela...

Sad me griju tople boje ljubavi
i osmjeh tvoj...
Samo jednom srce nađe zlatni sjaj
u oku tvom...

Ti si moj san, zvijezdo daleka...
Za moju noć, ti si dan...
Ti si moj san, nema mi lijeka,
ako ti odeš u noć, tuga će doć'...
Ti si moj san..."

**********************

- Lorena, nemoj se bojati, molim te. - naginje se prema meni. - Ne tražim ništa, samo priliku da porazgovaramo.

Spustim mlijeko, jer mi ruke toliko drhte, da bih vrlo lako mogla prosuti sve iz posude. I kad mu se zagledam u oči, u bljeskovima mi se sve vraća. Od našeg početka, sve do mučnog kraja.

- Nikola. - ponovim suviše tiho.

Gledam ga, a ne mogu definirati osjećaje koji me prožimaju. Znam da sam ljuta, znam da mi je povrijeđenost isplivala na površinu, ali ne dam mu da vidi moje suze i svu tugu s kojom se hrvam.

- Možeš li izdvojiti par minuta? - pita me, a sve što vidim je izmučeno lice, oči bez trunke sjaja, muškarca koji ne krije svoj jad.

- Radim. Nemam vremena. - trudim se djelovati hladno i nezainteresirano, a strepim i tražim izlaz.

- Obećao sam tvojoj braći, obećao sam i svojoj sestri da ću te se kloniti, ali ne mogu. Potrebno mi je da znaš koliko se kajem zbog svega. I da mi vjeruješ, kad ti kažem, da bih život dao kad bih mogao vratiti vrijeme. - šapuće mi.

- Mene ti to ne zanima. Ne više, Nikola. - oborim pogled i nastavim s poslom, ali puno sporije, jer drhtaji me još ne popuštaju. - Povratka nema.

- Znam da je ta hladnoća tvoj štit, obrana i način da me otjeraš. Isto tako znam... - zastane. - I vidim, da nisi zaboravila. Još te boli, i još patiš zbog mojih postupaka. Kriv sam, i živjeti ću s tom krivnjom do kraja života. Ali, ja sam te morao vidjeti.

- Zašto i dalje pričaš? Zašto ne odeš? Zašto mi ovo otežavaš? Hm? - suze mi se skupljaju u očima.

Morena stane pokraj mene, nježno me odgurne i dovrši kave, pa ih slaže na tacnu.

- Zašto ne odeš na pauzu? Ja ću poslužiti goste. - kaže mi.

Ne treba mi dva puta govoriti. Odvežem pregaču, pustim je na šanku i pojurim kroz stražnji izlaz.

Sjednem na pod, privučem koljena i zajecam. Plačem tiho, urlam u sebi, samo puštam krupne suze da mi klize niz lice i padaju po prstima.

Nikola mi nije učinio ništa dobro u životu, oduzeo mi je nešto čemu sam se radovala, nešto što je trebalo biti moj smisao za dalje, a sad me svojim riječima, pa i tužnim pogledom, tjera da ga žalim, da suosjećam s njim. Proklet bio. Proklet bio on, i svi muškarci koji su prošli kroz moj život i ostavili neizbrisiv trag.

Šmrcnem, pokušavam se pribrati, jer on više nije dostojan mojih suza. Ja više nemam snage obitavati u tom ponoru tuge koji me čini užasno slabom. A onda opet shvatim, da mi se jedno drugo muško biće probija kroz misli, i da su ove suze dijelom isplakane zbog njega.

Prošli su i dani i tjedni, i ponovno sam na putu da svih uvjerim kako sam dobro, kako me ništa ne dira, a pitam se, kako mi srce i dalje kuca, kako izdrži tu silnu bol koja ga probada bez prestanka. S vremenom mi nije ništa bolje, već postaje gore od najgoreg.