Everything Has Changed

Chapter thirty two

-Hej Zayn, Jade je. Znam da ti je vjerovatno čudno što te zovem, ali nemoj da prekidaš. –začuo se topli ženski glas sa druge strane slušalice. Iako mrzim Perrie, ta djevojka mi je uvijek bila draga. Uvijek tako ljubazna i dobra da ju je prosto nemoguće mrziti.

-Šta želiš? –smireno sam je upitao, trudeći se da ne podižem ton. Trudio sam se i da na trenutak zaboravim ono što je Perrie učinila, ali to je prosto nemoguće.

-Moramo razgovarati, molim te. Moram ti reći nešto veoma bitno. –molećljivim tonom je rekla.

-Nemam ja o čemu razgovarati sa tobom. –odlučno sam odgovorio, spremajući se da prekinem poziv. Kao da nemam i bez ovoga dovoljno problema sa Sarah.

-Molim te, Zayn. Jako je bitno. –nastavila je da me moli, što me dodatno nerviralo.

-Dobro. Kada? –

Sarah's POV.

Nakon dugog premišljanja, ipak sam se odlučila otići do Zayna. On mi je bitniji od glupog ponosa i ne želim tek tako da ga izgubim. A i ne mogu dugo da ostanem ljuta na njega. To je jedna od mojih mnogobrojnih osobina koje mrzim.

Došla sam do njegovog stana te pozvonila na vrata, čekajući da mi otvori. Lagala bih kada bih rekla da nisam nervozna. Znam da smo oboje pogriješili i sada treba da pređemo preko ponosa da bi se jedno drugom izvinuli. A to ljudim predstavlja najveći problem.

Pošto Zayn još nije otvarao, pozvonila sam opet. Šta li radi sada? Da li je uopšte u kući? Vjerovatno spava pa ne čuje zvono. Njega rijetko šta može probuditi. Po tome smo jako slični.

Posegnula sam za štekom (kvakom), o vrata su zaključana. Nije kući. Pa da, šta sam ja mislila da će biti kod kuće i čekati da ja dođem? Da će možda biti tužan jer smo se posvađali? Ironično sam se nasmijala samoj sebi te krenula nazad u svoj stan. Izgleda da mi je suđeno da ovaj dan provedem učeći i žaleći za izgovorenim riječima.

Zayn's POV.

Nervozno sam sjedio na stolici isto tako cupkajući nogom o' pod. Čekao sam Jade da konačno završi taj svoj telefonski razgovor. Trebao sam je fino odbiti, a ne čekati ovdje kao neka budala da mi kaže nešto što će vjerovatno biti glupost.

Kada je konačno prekinula, okrenula se ka meni sa poprilično ozbiljnim izrazom lica. Na meni se vidjelo da sam totalno sjeban i to nikako nisam pokušavao da sakrijem.

-Pređi odmah na stvar jer nemam vreman za gubljenje. –hladno sam izgovorio, bacajući pogled negdje vani. Nadao sam se da ću ugledati Sarah. No i sam znam da se to neće desiti. Ona je sada vjerovatno sa onim kretenom i snimaju je*eni film.

-Ovo što ti imam reći jako je ozbiljno. I da, radi se o Perrie... –čim je to izgovorila pošao sam ustati, no ona me uhvatila za ruku i tako me zadržala. Sjeo sam nazad na stolicu, prevrćući očima. Ne želim slušati o toj kučki.

-Ona me ne zanima. –ljutito sam procjedio kroz zube. Kada god mi neko pomene Perrie, sjetim se onoga što je učinila Sarah. Sjetim se onog snimka i svega što sam tada osjetio. I ne mogu tek tako da pričam o njoj kao da mi je neka prijateljica.

-Molim te, Zayn. Barem na trenutak zaboravi ono što je učinila i saslušaj me. –u njenim očima se moglo vidjeti očajanje, no nisam htio popustiti. To što je tražila od mene bilo je nerazumno. Ne mogu tek tako zanemariti ono što je Sarah baš zbog Perrie preživjela.

-Tražiš od mene da to zaboravim? Jade, shvati, za ono što je ona učinila ne postoji opravdanje. –ljutito sam joj odgovorio te popio gutljaj odvratne kafe koju bih i sam bolje napravio. U ovom trenutku bi me mogla svaka sitnica iznervirati. Konobaru je bolje da mi ne prilazi jer bih mu mogao svašta izgovoriti.