DARK ANGEL // Harry Styles

Truth or silence?

27. Poglavlje

’Nekad nam i najbliži nešto prećute. Ne zato što žele ili lažu, već zato jer ih je strah istine. Računaju da što njih manje zna, prije će zaboraviti. Ali što se desi kada istina počne izlaziti na vidjelo...’

Chloe’s P.O.V.

Gledala sam u blistavu čašu vina u kojoj je mogao vidjeti moj odsjaj. Užaš. Bliže sam se primakla čaši kako bi pokušala bolje vidjeti lice. Raširila sam oči pokušavajući da popravim tragove od izmazane maskare. Pogled mi je pao na blijede izgrižene usne pune crvenih tragova, grozna navika. Moje oči su se refleksivno zatvorile kada se pojavio bljesak. Da nije grom? ’U sred vedrog neba? Da ti neko umjesto mozga nije postavio sunđer?’ glasić je okretao očima. Otvorila sam oči susrećući se sa Harryevim crnim iphoneom koji je bio upret put mene. Slikao me je?

„Daj da vidim.“ Zatražila sam pokušavajući da se priberem jer ne volim kad me neko slika. Pogotovo kad ne znam da me slika. Okrenuo je telefon i mogla sam vidjeti sliku sebe kako se gledam u čašu vina. Harry se nasmijao i odmahnuo glavom.

„Nijedna cura mi se do sada nije gledala u čašu od vina, za to valjda služe ogledala.“ Prokomentarisao je dok mi se približavao. „Ali ti si izgleda poseban slučaj.“ Puknuo je od smijeha.

„Imaš 5 sekundi da izbrišeš to.“ Rekla sam kroz zube.

„Nema šanse. Nijednu tvoju sliku neću da brišem.“ Prkosio je. Čekaj...on je upravo rekao da...

„Imaš još mojih slika?“ Obrve su mi se podigle od iznenađenja.

„Pun album.“ Čačkao je po telefonu nakon čega ga je okrenuo meni pokazujući slike. Dovraga..kako nisam primjetila da me slikavao... Bilo je i slika kad sam spavala, smijala se. Obrve su mi se namrštile kada sam vidjela sliku sa skijališta. Po mom proračunu, ta slika je napravljena prije pola godine jer sam tu jaknu izgubila nakon skijanja. Ali..mi se tad nismo ni poznavali. Otrgao mi je telefon iz ruke kada je vidio u šta gledam.

„Odakle ti ta moja slika?“ Nadam se da neće lagati. Namrštio se i malo bolje pogledao u sliku.

„Ovaj....“ Zamuckivao je. „To nisi bila ti...“ Pokušao je naći najlakši izgovor. Odlučila sam ovo prećutati jer neću ništa postići ako se još jednom posvađam sa Harryem.

Glava mi je umorno zapinjala s mislima tražeći put kojim bi izašla iz zablude. Ali svaki način bi se činio bezvrijedan. Činjenica da mi Harry krije još dosta toga, nije ulivala puno nade. Osjećaj nemira obuzimao je svaki dio mene.

Podigla sam glavu susrećući se s Harryevim besprekornim osmjehom. Iza tog osmjeha skrivala se surova stvarnost, istina puna patnje i bola ali on je bio suviše dobar glumac da bi se to moglo primjetiti na njemu. Koliko god sam žudno čekala taj dan , dan kada ću konačno saznati sve o tom momku, kada ću mu pomoći i pola tame preuzeti na svoja leđa, uprkos tome moje tjelo je bilo ispunjeno strahom. Nisam sigurna da li ću moći da se nosim sa istinom, prebrodim je i što je najgore, budem uz Harrya.

„Harry?“

„Molim ljepotice?“ Podigao je obrve.

„Spava mi se.“ Zjevnula sam stavljajući ruke na lice.

„Sad ličiš na uspavanu ljepoticu.“ Nasmijao se. Njegove riječi podsjetile su me na moju najdražu priču.

„Samo...neću čekati 100 godina da te poljubim...“ Dodao je rugajući se bajci. Primakao se i uzeo me u naručje. Opet sam mogla da osjetim snažan muški miris. Udahnula sam duboko.

„Dobro mirišem, zar ne?“ Retorički me upitao.

„Ali, to ti ne daje za pravo da budeš umišljen.“ Podsjetila sam ga.