/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 19 // - Elisabeth?!

Pokušala sam ostati staložena i smirena, ne odavajući nijednu moguću emociju. Ali pred njegovim podlim pogledom sve je padalo u vodu. Suze su se nakupile u očima, čekajući na okidač da se strovale.

Pogledala sam ga s mržnjom u očima.

„Ti si jedan bolesni gad.", rekla sam stisnutih zubi. „Čak ni ti ne možeš otići toliko nisko, Eliyah, prestani."

On se nasmijao jače i blago mi stisnuo ramena.

„Ali mogu, dušo. Zar si zaboravila, ja sam glumac. A koja je vječita parola glumaca? Hmm? Ja ću ti reći. 'Fake it 'til you make it !' I nikad to ne zaboravi, ljubavi.", rekao je.

Ponovo me prošla jeza. Njegove riječi. Ton kojim ih je izgovarao. Činio se tako pogrešnim i jezivim.

„Dakle, nisi mi rekla. Da li želiš ikada više vidjeti staru i malog kepeca?", pitao je.

„Eliyah, prestani. Blefiranje te nigdje neće odvesti. A ja moram da idem. Pusti me da idem.", rekla sam što god je moguće uvjerljivije pokušavajući se udaljiti od njega.

„Zar ti stvarno misliš da blefiram?", pitao je odmahujući glavom.

„Ccc, moja Elisabeth, ništa nisi naučila. Zar misliš da su velikim igračima potrebni tako mali i bizarni trikovi. Mi igramo na sigurno. Nema potrebe da se koristimo time."

„Mi? Ko to, mi?", pitala sam zbunjena.

Pokazao je na mene.

„Ti i ja, Elisabeth."

Pogledala sam ga zbunjeno, jer uistinu nisam imala pojma na šta misli. Zadnje što sam željela u ovom trenutku su bile podle misli koje je smislio njegov bolesni mozak.

„Ti i ja, Eliyah, se nikada više nećemo naći u istoj rečenici. To ćeš morati svariti već jednom."

„Dušo, nama nije potrebna rečenica, mi već imamo priču, zar si zaboravila?"

„Eliyah..."

„Slušaj me, Elisabeth. Pokušao sam na lijep način, ali vidim da s tobom to ne ide. Nemam drugog izbora.", objavio je.

„Eliyah, ja s tobom ne želim više ništa pokušavati. Prestani izvrtati viđenje stvarnosti.", očajno sam pokušala zadnji put.

„U redu onda, pokušajmo ovako. Šta kažeš na to da nikada više ne vidiš svoju predragu bakicu i vlastitog brata?", pitao je hladnokrvno.

Poželjela sam mu se usprotiviti, ali čuvši njegove riječi, svaka misao u mojoj glavi je izbledila, pretvorila se u ništa.

Gledala sam nijemo u čovjeka koji je stajao ispred mene. Djelovao je tako hladnokrvno i staloženo u skupocjenom odjelu da bi čovjek mogao sa sigurnošću reći da odiše prevelikom snagom da bi mu se bilo ko mogao usprotiviti. Jedino što sam mogla učiniti bilo je progutati knedlu koja mi se odjednom stovrila u grlu, kako bih zaustavila suze. Vidjela sam prazninu u njegovim očima, vidjela sam spremnost na smrt, bez sekunde griže savjesti. I u tom trenutku sam znala da je Eliyah bio spreman na sve. Sklopila sam čvrsto svoje oči, znajući da nemam previše vremena za razmišljanje. Prioreti su bili ono što nam je definisalo tok života. Ja sam se očigledno morala boriti bespoštedno za svoje. Tako je bilo do sad. Ali, ovaj bol koji osjećam u srcu je sve preokrenuo. Otvorila sam oči i vidjela da se Eliyah gotovo dosađuje ispred mene. Znala sam da je đubre, to sam odavno znala. Ali sam upravo spoznala da ću morati biti veće đubre kako bih se konačno mogla osloboditi njegovih bolesnih okova.

„Šta želiš da uradim, ovaj put?", pitala sam stisnutih zubi.

Gledala sam kako njegovo lice mijenja izraz i taj trenutak sam poželjela uslikati. Obećala sam sebi da će to biti posljednji trenutka u njegovom životu u kojem će doživjeti zadovoljstvo vlastite pobjede.