/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 2 // - Istina je!

"Ako već moraš da povrijediš čovjeka, povrijedi ga istinom."

Elisabeth's POV

Nisam mogla vjerovati. Nisam mogla jednostavno vjerovati. Riječi koje je izgovorio. Stvari koje je učinio. „Ovo vam je otpremnina. I ne pomišljaj da se daješ bilo kakve izjave. Koštaće vas deset puta više." Tim izgovorenim riječima je zatvorio, ne zatvorio, 'zalupio' vratima svog privatnog aviona ako je to bilo moguće i ostavio me zbunjenu još uvijek u polustojećem položaju.

Kaal se čvrsto držao za moju lijevu nogu. Jadničak moj, sjetila sam se njegov strah je izbio na površinu. Morala sam nekako skrenuti misli sa svega, dok ne shvatim o čemu se radi. Morala sam se pobrinuti za svog brata.

Prišla sam bliže prednjem dijelu i oprezno pokucala na vrata. Dvojica pilota su me obavijestili da idemo za Brooklyn. Shvatila sam. Nije nas htio u Njujorku. Promijenio je mišljenje. Slao nas je majci. Klimnula sam glavom, pokušavši otjerati zle misli. Imala sam preča posla. Morala sam smiriti Kaala.

Vratila sam se u zadnji dio aviona i uzela svog brata u ruke. „Hej medo, pogledaj me." Uputio je svoj blago prestrašeni pogled ka meni. „Ispričaću ti jednu jako lijepu priču." Počela sam vedrim glasom. Uvijek bi se obradovao kada bih mu pričala priče. Nisam pričala Diznijeve kolotečine. Hoću reći, nemam stvarno ništa protiv njihovih priča. Ali, nigdje nisam vidjela da je princ oženio princezu samo zato što ima male noge koje mogu da stanu u staklene cipelice. Tako da sam mu ispričala stvarnu priču. „Prije nešto više od četiri godine je naša majka došla kući sa veoma radosnim vijestima..." Mogla sam vidjeti kako njegov osmijeh raste dok sam nastavljala.

***

Kaal je zaspao pred kraj priče o svom rođenju. Uživao je. Ne sjećam se da sam skoro vidjela toliko sreće u dječijim očima. To me je smirilo. U neku ruku i obradovalo. Gledala sam u njegovo sneno lice dok je spavao u mom naručju. Nisam još uvijek mogla svariti riječi koje je 'moj otac' izgovorio. Znam samo da sam osjetila razočarenje koje me umrtvilo. Nisam to pokazala. U tom trenutku nisam znala šta da uradim. Nisam ni poznavala osjećaj izgubljenosti do tad.

Šta se odjednom desilo ? Pomišljala sam, u pojedinim trenucima da je sve ovo veliki nesporazum koji će se riješiti i sve će opet doći na svoje mjesto. I tako. nisam se mogla mučiti nečim nepoznatim. Profesija mi je nalagala da moram poznavati materiju. Kao budući inženjer vodila sam se teorijom da je sve riješivo, samo trebaš ponavati problem. Tu sam stala pred zidom. Nema dalje. Nisam poznavala srž svega ovoga.

Jedan od pilota mi je najavio da uskoro slijećemo. Teksas i nije bio baš tako udaljen od Brooklyna ako se putuje avionom. Trebala sam izvršiti potrebne pripreme prije slijetanja. Tako je i bilo. Uzela sam Kaala u ruke i obezbijedila nam sigurno slijetanje vezivanjem pojasa. On se promeškoljio i nastavio spavati. Vidjela sam obrise velikog grada. Sunce je već zalazilo u Brooklynu. Odjednom se pojavio iracionalni strah u meni. Nemam pojma zašto. Valjda sam se bojala dotaći tlo Brooklyna. Valjda sam se odjednom bojala ishoda cijele ove situacije. Strahovala sam za svog Kaala, najmiliju i najdragocijeniju stvar u mom životu. Kaal se probudio iz kratkog sna, pokušavši shvatiti gdje se nalazi. Smirila sam ga na vrijeme. Prije nego ga je uhvatio strah.

***

Jedan od onih pilota nam je pomogao da siđemo i iznesemo stvari. Majka i baka su bile ispred zgrade. Izgledale su kao da čekaju obavjest da smo preživjeli neki vid nesreće. Kad su se uvjerile da izlazimo živi iz aviona potrčale su nam u susret privlačeći nas u zagrljaje. Gotovo da su plakale. Pogledala sam ih upitno. Rekle su mi da ćemo pričati kod kuće. Koje kuće ženo ? Upravo sam deportovana s mlađim bratom iz vlastite države! Koju crnu kuću spominješ? Samo mi je rekla da idemo kod bake. Ni riječ više nije progovorila. Ovo je bio drugi slučaj danas. Pravimo se da je sve u redu. Okej. Mogu to.