/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 11 // - To sam planirao tek nakon što pristaneš!

"Moja želja da te zaboravim je ogromna, ali želja da budem s tobom je još veća."

Elisabeth's POV

Tek nakon što sam se našla u unutrašnjosti sigurnog kupatila, konačno sam mogla slobodno odahnuti. Kvragu. Rekla sam da ću sve ostaviti iza sebe. I trebalo je tako biti. Pa šta onda taj skot radi ovdje? Nakon što nas je onako deportovao. Nakon što nas je 'platio'. Auh. Čudan osjećaj nelagode mi se pojavio u stomaku. Huh. Imala sam osjećaj da ću povratiti. Rukama sam se oslonila na vrata. Trebala sam vazduha, a imala sam osjećaj da ga svake sekunde sve više ponestaje. Gotovo da sam se borila za svaki gram. Svaki udisaj je postajao teži.

Odjednom su mi, u svoj toj nemoći, počele navirati suze. Pobogu, ne. Prestani. Taj skot nije zaslužio ni jednu jedinu suzu. Morala sam pronaći snage kako bih ih potisnula. Kako bih izdržala. Dobro. U redu. Odgurnula sam se od vrata i prišla malenom prozoru. Otvorila sam ga i duboko udahnula vazduh.

Sjela sam i zagledala se negdje u daljinu. Hmm. Zatvorila sam oči. Tako umirujuće je djelovao na mene svjež prohladni proljetni zrak. Uspio mi je iole razbistriti misli.

U mislima mi je isplivao Drakeov zabrinuti izraz lica. Bože. Čini mi se da bih se mogla i nasmijati. Kako je samo izgledao. Huh. Tako neodoljivo predivan, razgolićen. Onda mi je iskrsnulo pred očima njegovo zabrinuto lice. Zabrinut? Za mene? Poslije svega se vratila iskrenost u njegove oči. Mogla sam je vidjeti unutar tih beznadežnih crnih dubokih očiju. Vratio se izgleda, ipak. Odjednom sam se osjećala tužnom. Zašto je uopšte išao? Zašto se morao udaljiti? Pitanje mi je odzvanjalo u glavi. Suze su ponovo navirale. Jer, djelovao mi je previše iskren dok me gledao u oči. Tračak nade je bljesnuo u mom srcu. Možda ipak ima nade, a? Konačno sam progutala ponos kad je on u pitanju. Zar nije vrijeme da i on uradi isto?

Huh. Izgleda da ću morati ipak sačekati odgovore.

Drake's POV

Panika. Strah. To je bilo prvo što sam osjetio kad sam ugledao njeno prestrašeno lice. Sledio sam se, kvragu. Nisam znao kako reagovati. Imao sam toliko drugih stvari na pameti. 

Konačno,prvo dovesti naš odnos u ono 'naše' normalno stanje. Ali, onda je ona sve promijenila. Naravno, kao i uvijek. Moja jedina, nepredvidljiva Elisabeth.

Mnoge misli su mi se rojile po glavi. Zakopčavajući svoju košulju, duboko zamišljen, udubljen u trenutnu situaciju, čuo sam oprezno kucanje na vratima. Bez čekanja ikakvog odobrenja, vrata su se otvorila. Baš kao što je Elisabeth rekla. Posjetioci su stvarno bili tu.

Dekan Mein je ušao u pratnji čovjeka koga nisam poznavao. Zbunjen sam im poželio dobrodošlicu. I čekao.

Mein je progovorio. „Profesore Mc Landon, ovo je cijenjeni gosp Prime.", rekao je ponosno pokazujući na dotičnog gospodina, ne pokušavajući prekriti svoju nadmenost.

Odjednom sam se uozbiljio. Čekaj malo. Prime? Elisabethin otac? Kvragu, zašto je Elisabeth bježala od oca?

Milion novih pitanja mi je jeknulo u glavi. Morao sam ih trenutno potisnuti. Okej. Smiri se. Kasnije ćeš se baviti odgovorima.

Nasmijao sam se izvještačeno, skrivajući zbunjenost novim saznanjima.

„Drago mi je. Izvolite. Kako vam mogu pomoći ?", rekao sam uvježbanim pristojnim glasom.

Mein je gestikulirao rukom, pokazujući na mene.

„Vidiš li ti Majk ovog čovjeka? On odmah prelazi na stvari, nema vremena za gubljenje. Kažem ti, tvoj čovjek. Nema ga nadaleko ovakvog. Nisi pogriješio što si došao kod njega. Pazi šta ti kažem, stari.", Mein je nastavio blebećati bez prestanka.