/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 7 // - Vrijeme će pokazati!

"Ima tih dana kada čovjek umire iznutra, a da niko i ne primijeti."

Elisabeth's POV

Osjećala sam takav bijes da sam pomislila kako bih mogla cijelu zgradu podići u zrak. Huh. Taj čovjek je neviđeni seronja. Tako besramno zapovjednički nastrojen. Morala je progovoriti njegova profesorska umišljenost. Jao. Moram prestati razmišljati o njemu. Moram potisnuti bijes. Kvragu. U redu. Pokušajmo. Mora upaliti.

Stala sam u mjestu. Pokušala sam udahnuti par puta. Smireno. Samo lagano naprijed. Potisni onog izluđujućeg seronju iz misli. Huh. Sklopila sam oči. Ispustila sav zrak iz pluća i laganim korakom krenula naprijed. Prešla sam par koraka kada se ispred mene zaustavila zadihana radnica koju sam vidjela ranije. Izgledala je kao da je upravo pretrčala maraton. Stala je ispred mene, blago savijajući se naprijed. Oo. Pružila sam ruke prema njoj kako bih joj pomogla, ali ona se ispravila i podigla kažiprst. Izgleda da joj je bila potrebna sekunda kako bi došla sebi. Okej. Pričekala sam. Kad joj se disanje smirilo, zvučno je ispustila jedno dugo 'huuuh' i konačno se obratila meni, spustivši ruku na moje rame.

„Djevojko, umalo sam umrla od brige. Gdje si se izgubila ?", ispalila je brzo, gledajući me gotovo plačnih očiju.

Bila sam zbunjena. Pogledala sam oko sebe i slegnula ramenima, dok je ona čekala moj odgovor. I bez moga odgovora je nastavila istim tempom.

„Nema veze, sad sam te konačno našla. Bila sam kod profesora Mc Landona. Ne brini, sve je u redu. Rekao je da možeš doći i sutra, ako si već danas zakasnila."

Molim? Na te sam riječi zbunjeno pogledala u nju. Ali ona nije posustajala.

„Nije sad vrijeme za priču. Treba da stigneš pa predavanje. Ako dekan bude saznao da sam te prvi dan izgubila, nagrabusila sam. Hajde, idemo." Povukla me za ruku i povela u smjeru velike sale.

Ništa mi nije bilo jasno. Zašto toliko pažnje zbog jednog novog studenta. Pobogu, nije da sam kćer predsjednika države. Ts, ts, ts. Morala sam ju priupitati.

„Ovaj, ja se izvinjavam, ali nisam htjela da vas dovedem u neugodan položaj. Ja nemam pojma šta se dešava. O čemu se radi?"

Iznenađena mojim riječima, zastala je i nasmijala se blago. Iskreno.

„Da, sigurno izgledam kao protjerala ludača ovako kad pričam bez ikakvih objašnjenja, vukući te za ruku kao malo dijete, ali dekan je izričito naložio da Vi morate dobiti poseban tretman, tako da..."

Više nisam čula. Izgubila sam se čuvši te riječi.

„Poseban tretman ?", izgovorila sam tiho, gotovo nečujno. Onda sam shvatila.

Ta ulizivačka dekanska guzica je oglasila na sva zvona da sam 'kćerka' onog pacovčine. Huh. Zato su svi ovako prijatno nastrojeni prema meni. O moj Bože. Koji splet okolnosti. Pogledala sam u radnicu i spustila ruku na njeno rame. Pogledala me.

„Molim Vas, oprostite još jednom što sam Vam uzrokovala toliko stresa i brige. Ali stvarno nije potrebno da me pratite. Biću u redu. I molim Vas, nemojte pridavati veliku pažnju onome što je uvaženi dekan rekao. Ja sam samo još jedan običan student. Nema potrebe ni za kakvim posebnim tretmanom. Molim Vas. Štagod da Vas bude pitao vezano za mene, recite da je sve u najboljem redu. Izvinite me sad. Doviđenja.", izrekavši, ostavila sam je poluotvorenih usta.

***

Jurila sam niz hodnik tražeći kancelariju ljigavog, ulizivačkog dekana. Gotovo da sam ludila dok sam koračala bliže kraju hodnika. Taj smrdljivi jebeni skot. Ugledala sam vrata na kojima je stajao natpis koji je naglašavao titulu seronje koji se nalazio iza njih. Nisam kucala, nisam marila ni za šta, jednostavno sam ušla kao luđakinja unutra. Vao. Imala sam što vidjeti.