/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 19 // - Elisabeth?!

Elisabeth's POV

Gledala sam nepomično u Eliyahovo nasmijano lice. Činilo mi se da nikad nije izgledao strašnije i odvratnije nego sad, čak i dok mu je lice krasio prekrasan osmijeh. Nekada sam provodila sate gledajući u to nasmijano lice. Tad nisam ni slutila koliko tamnih strana se nalazi iza njega. Sada mi je i sama pomisao na njega mučna. Ali nisam mogla skrenuti pogled. Ne, dok je Drake bio s druge strane telefona. On je bio jedini razlog zbog koga sam gledala u svoju davno sahranjenu ružnu prošlost.

Eliyahovo lice se namrštilo, dok je gledao u ekran. Potom je teško ispuhao i pogledao me, pružajući mi telefon. Uzela sam telefon iz ruke i, hodajući unazad, vratila se na mjesto gdje sam stajala. Pogledala sam ponovo njegovo lice i vidjela da me posmatra.

„Izgleda da Drake ne želi da priča sa mnom, Elisabeth. Prekinuo je vezu.", rekao je.

I, samo tako, počela sam osjećati nelagodu. Odjednom se pojavila. Možda zbog ovog groznog mjesta koje mi se činilo da se smanjuje svake sekunde. Jedno sam znala. Nisam mogla više ostati ovdje. Ovo nije bilo ispravno.

„Eliyah, želim da idem odavde. Zapravo, moram da idem, imam obaveze na fakultetu danas, a i na posao moram stići. Ne možeš me držati ovdje protiv moje volje.", rekla sam nadajući se da zvuči samouvjereno.

On je podigao svoje obrve i raširio ruke ispred sebe.

„Naravno, naravno...moja Elisabeth. Mora da ti se sada i previše gadim,zar ne ? Mora da je tako, čim tako jako želiš da pobjegneš od mene.", rekao jes nekom neotkrivnom radošću u očima.

„Eliyah...", pokušala sam.

„Sinoć si se napila Elisabeth, a ti ne piješ. Barem te ja takvu poznajem. Dakle, zašto si se napila?", pitao je bez mnogo okolišanja.

Nisam mogla ni zamisliti kako bi on reagovao na moj odgovor, zato sam odlučila prešutjeti istinu. Barem sam to mogla.

„Da pogodim? Opet tajanstveni Drake?", pitao je prekrštajući ruke.

Gledao me nasmijano, praznog pogleda. Kao da gleda u neku odbačenu krpu koju će upravo da upotrijebi zadnji put.

„Reci mi, Elisabeth, zar je toliko teško sa mnom progovoriti dvije normalne rečenice? Zar toliko mnogo tražim?", pitao je snuždeno.

Stajala sam u mjestu spuštene glave, nemoćna. Nisam imala nikakvu namjeru da ga pogledm.

„Elisabeth?!", ponovio je glasnije i oštrije.

Trgnula sam se iznenadno i sklopila čvrsto oči. Ponovo sam pred sobom oživjela one stravične scene iz prošlosti koje sam svom snagom pokušavala zaboraviti. Njegov glas ih oživio. Toliko sam željela otići s ovog mjesta, od njega da sam počela drhtati.

„Elisabeth, pošto ti očigledno ne želiš da pričaš, ja ću da pričam. Zapravo, pokušaću te navesti da pričaš. Očigledno je da tvoja tvrdoglavost prevazilazi ponos, tako da ćemo morati nešto učiniti u vezi s tim.", rekao je smireno.

"Ne želim da imam s tobom bilo kakav vid komunikacije. Zar ne shvataš to?", ispalila sam.

Potom je nastala tišina koja je trajala nepunu minutu. Uspjela sam iole ublažiti drhtavicu i podići pogled kako bih vidjela da i dalje stoji u mjestu i gleda me. Kao da iščekuje nešto veliko. Kad sam spojila svoj pogled sa njegovim, on se konačno približio meni, položio svoje ruke na moja ramena i upitao nježno.

„Reci mi, vrijedi li tvoja tvrdoglavost više od bake Milly i brata Kaala?"

Gledala sam u njegove oči. Bila sam izgubljena u njima. Bila sam izbezumljena i prokleto bijesna na njega u tom trenutku. Imala sam toliko riječi za izgovoriti, ali nisu izlazile. Ostale su nečujne. Ostale su zarobljene u dubini mene. Zar je moguće da čovjek koji je uzrok svih mojih najgorih dešavanja u životu ne zna kad treba prestati ? Zar je moguće da i poslije toliko godina može samo da postane gori, čak i od onog najgoreg koji postoji ? U tom trenutku sam spoznala pravo značenje riječi mržnja prema osobi. Jer, Eliyah je cijelo ovo vrijeme imao moje sažaljenje. Znala sam da je bio bolestan. Vjerovatno sam zbog toga i prešla preko svega, ali nisam imala blage veze da čovjek može postati takav podli gad koji ne poznaje svoje sopstvene granice.