/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 15 // - Bilo mi je drago, profesore!

"Hoću da me naučiš vjerovati ponovo!"

Drake's POV

Čovjeku je teško pronaći riječi kojima bi mogao opisati barem jedan trenutak sreće. Vrlo teško. Toliko riječi mu se javlja da ih nemoguće sve poredati i jasno i precizno definisati. Zato sam se jednostavno prepustio i samo osjećao. I samo tako, osjetio sam još veću sreću. Jer, ona je bila tu. Istina, predivno gola, ispod samo tankog sloja plahte koja nije mogla ublažiti njenu seksualnost. Kvragu, moj kurac se ponovo pobunio. Mogao sam osjetiti njegovu radost.

Pobogu. Ova žena mi je tako prijala. Sve u vezi s njom mi je tako prijalo. I sve u vezi s njom me tako fasciniralo. Jednostavno me ostavljala bez daha. Huh.

Uživao sam ju gledati, dok joj je licem sijala sreća. Čak nije ni pokušavala sakriti osmijeh. Istina, ja sam krivac tog osmijeha. A to mi je tako imponovalo.

„Izgledaš vrlo zadovoljno.", konstatovao sam ono što je bilo očigledno, zar ne?

Uputila mi je onaj savršeni osmijeh i odgovorila kako se upravo tako i osjeća. Gledao sam je. Jebote. Blistala je. Sva je radioaktivno zračila srećom. Još uvijek sam mogao osjetiti rajski miris njene kose. Pobogu, nisam znao šta je radila s njom, niti šta je koristila, ali sam znao da želim da me taj miris prati do mog posljednjeg daha. Nisam mogao odoljeti, uzeo sam pramen njene kose među prste i mogao sam osjetiti svilenkastu mekoću tih zlatnih niti.

„Imaš li pojma šta si mi uradila prošle noći?", pitao sam osjećajući se gotovo izbezumljenim, dok sa gledao u zelenilo njenih očiju.

Ponovo se nasmijala i prozborila riječi koje isprva nisam mogao registrovati. Bio sam očaran njenim usnama. Jebote, žena je tim usnama jednostavno ispraznila iz mene prošlost. Kao da ništa nije ostalo od prije. Imao sam osjećaj da je udahnula novi život u mene. Novu radost, novi smisao života.

„...na djelima pokazao jako dobrim.", uspio sam uhvatiti par riječi.

Jako dobrim?! Namršito sam se. Čekaj malo. Moje obrve su poskočile.

„Jako dobrim?", pitao sam.

Pokušala je djelovati vrlo opušteno i nezainteresovano te je brzo odgovorila odmahujući rukom nesmotreno. Ne, ne. Nećeš se izvući Primeova. Uhvatio sam njenu ruku u zraku i privukao je bliže.

„Koliko dobrim?", pitao sam izazovno.

Na trenutak je razgledala okolo. Onda potvrdila ono što je već rekla. Jebote, čak i kad me je ovako namjerno izazivala, nisam imao snage da joj se oduprem. Prolazna strast bi se odavno već ugasila da je u pitanju bila neka druga žena, ali ne i sa Elisabeth. Ona je uživala buditi one strane i novootkrivene osjećaje koji su samo pojačavali vatrenu strast koju nije bilo moguće ugasiti. Samo jedan njen pogled bio je dovoljan i već sam bio izgubljen u ambisu strasti.

Kvragu, bila je tako dobra za mene. Tako moja. Morao sam joj to reći. Ionako je već sigurno shvatila da me se neće riješiti u nedoglednom periodu. Ali, ipak sam joj to morao staviti do znanja. Zaustio sam da upravo kažem kako je mnogo zaglibila zajedno sa mnom, ali zvono se oglasilo.

Pogledao sam je i vidio njen namršen izraz lica.

„Ne očekuješ nikoga?", pitao sam sporo.

Već mi je bila potvrdno odgovorila, nadajući se da je u pitanju neka greška. Međutim, zvono se ponovo oglasilo propraćeno odlučnim kucanjem. Kvragu, to izgleda baš kao greška. Ma da. Malo sutra. Već se bila obukla kad sam se oglasio i rekao da ću otvoriti vrata umjesto nje. Prkosno mi se usprotivila, kolutajući očima.