/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 1 // - Idete sami!!!

"Ono što te povrijedilo zaboravi, ali ono čemu te naučilo nikad ne zaboravljaj."

Elisabeth's POV

Moji starci su ludi. Ludi od ljubavi. Oduvijek sam im to govorila. Hoću reći, nisam neki poseban stručnjak za ljubavne luđake, ali i nije ih tako teško uočiti na današnjem vremenu. Ima raznih profila luđaka. Ove vrste. Njih dvoje su definitivno utemeljenje te vrste ludosti. Stvarno.

Najozbiljnije. Vidjela sam ih u različitim životnim situacijama. Neke su bile izuzetno teške, neke smo pak provodili u suzama koje su bile proizvod neobuzdanog smijeha. Ali prošli smo kroz sve te situacije zajedno. Sjedinjeni. Sretni. Zajedno. Oni ludi od ljubavi. Njihovi česti izlivi pretjeranih emocija su mi nekad pružali utjehu. Mislila sam da ako negdje postoji ljubav koja čeka na mene, neka bude kao njihova. Unikatna. Prestižna. Jedinstvena.

A onda je moja stara sve uprskala. Zapravo, ni ja nisam znala o čemu se radi. Imala sam samo opasno detektirajući predosjećaj koji me dobro služio. Poslije toliko godina idealizovanja vlastite porodice shvatiš da je sve otišlo dovraga, niz vjetar. Do tada, nikad nisam vidjela suze mog starog. Osim na sahrani njegove majke. Moje babe. Nisam mogla svariti o čemu se radi. Samo je došao kući i rekao bratu i meni da se pakujemo. Stare nije bilo na pomolu. Kad sam ga zaustavila u hodu, uhvativši ga za ruku rekao je da 'se selimo' i da ne postavljam mnogo pitanja, već da uradim ono što mi se kaže.

Naravno, kao dijete uticajnog čovjeka koji se razbacivao svojim postignutim uspjesima teško je bilo odbiti neku njegovu naredbu. Ipak, mukotrpno je stekao sve što smo imali. Malo sutra. Kako god bilo, njegova naređenja skoro niko nije mogao odbiti. Htjela sam sačekati majku da pokušam sa njom razgovarati. Međutim, nje nije bilo na pomolu, a stari je gotovo poludio kad sam ju drugi put spomenula. Rekao je da imam sat i pol da spakujem bratove i svoje stvari, ako ne želim da me se odrekne.

Na te sam njegove riječi, moglo bi se reći, ostala bez ijedne svoje riječi. Nisu mi zastale u grlu, ili nešto slično. Samo sam se, jednostavno, ugasila. A to se vrlo rijetko dešavalo. Skoro nikad. Teško sam progutala bijes i otišla u svoju sobu. Nije mi preostajalo ništa drugo nego da nas spakujem bez dalje rasprave. Očigledno mu nije bilo do razgovora bilo koje vrste. Sigurna sam da je glavu zaboravio negdje među svojim uredskim papirima.

Moj četvorogodišnji slatkiš mi se prišunjao uz nogu i obgrlio me. Snuždenog lica, gledao je kako pakujem njegove stvari. Ništa mu nije bilo jasno. Kao ni meni uostalom. Na istom smo , buraz. Tihog glasića, gotovo na ivici plača me pitao zašto je stari ljut i zašto pakujem njegove i svoje stvari. Samo sam ga pomilovala po gustoj ugljenoj kosi i privukla ga u medvjeđi zagljaj, rekavši mu da se ne obazire na njega. Onda sam se vratila pakovanju stvari.

***

Moj 'stari' je bio vraški ljut. Mogla sam to osjetiti po ukočenosti njegova tijela dok nas je vozio prema aerodromu. Nijednom se nije obratio Kaalu ili meni. Nijednom. Nisam voljela suditi unaprijed o starima o kojima nisam imala pojma, ali moj 'stari' je bio totalno drugi čovjek u ovom trenutku. Ovaj čovjek koji je upravljao automobilom, ne obraćajući pažnju na 'svojih dvoje djece' je bio drugi čovjek. Voljela bih da znam šta se dogodilo, barem bilo šta, neku naznaku. Možda bih tada razumijela njegovo ponašanje. Njega. Ali ovako, mogla sam samo čekati dok se ne odluči pričati. Ako se odluči pričati.

Pristigavši na aerodrom, izjurio je napolje brzinom munje na osvrćući se na nas. Sad mi je već bio počeo ići na živce. Nisam mogla vjerovati da jedan odrasli čovjek može kao bez glave bježati od problema koji je, očigledno, bilo potrebno riješiti. Izvela sam Kaala iz auta i čekala pored, dok je on obavljao razgovor sa nepoznatim niskim čovjekom. Vratio se do mene i rekao mi da mu predam naše pasoše, što sam i učinila bez ijedne riječi. Očigledno je bilo da je odlučio ignorirati Kaala i mene. Pustila sam, nisam brinula, neka ide dovraga, ako je u tom smijeru već sve krenulo. Zašto da se ja brinem, ako je on odlučio ignorirati?!

Povukla sam svog malenog bracu - medu u čvrsti zagrljaj i duboko udahnula njegov miris. Kad su mi ga pružili u ruke u bolnici, istog trenuta je postao centar moga svijeta. Sav malen, nemoćan, anđeoski meden. Sve moje najmilije. Osjetila sam potrebu da ga štitim cijeli svoj život. Sad je bio blago izgubljen u vremenu i prostoru. Kao i ja. Naučili smo da se razumijemo pogledom. Bio je tako pronicljivo dijete za svoje godine.

'Stari' nam je prišao i objavio nam da idemo za Njujork. Pomislila sam da je njegov posao u pitanju. Nije mi bilo jasno zašto idemo tamo i to još sa spakovanim stvarima. Nismo prije išli na njegova poslovna putovanja. Jedino kad bismo se uželjeli bake Milly. Onda bismo otišli svi zajedno. Čak bismo i ostali nekoliko dana.

Kaal me jače stegao za ruku, povlačeći se iza mene. Uvijek se plašio leta. Međutim, ovaj put sam sigurna da je osjetio i on da nije samo taj strah u pitanju. Nešto se opasno čudno dešavalo, a mi nismo imali blage veze o čemu se radi. 'Stari' nije čekao moju reakciju, već je počeo da premješta naše stvari u privatni avion i ispratio nas do vrata, stojeći i dalje pored auta. 

„Zar ti ne ideš s nama ?", pitala sam ga. Odmahnuo je glavom, nonšalantno, kao da se riješava nekog velikog tereta, a onda je sa suvozačevog sjedišta izvadio poveći kofer i pružio mi ga. „Idete sami. Vratite se kuji kojoj pripadate."

***