/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 6 // - Ugodan dan, profesore!

"Tajne veze su najbolje. Niko ne zna. Niko se ne miješa."

Drake's POV

O Bože. Imaju li plodovi raja ovakav okus? Nisam se mogao oduprijeti porivu. Zagrizao sam njenu sočnu donju usnu. Morao sam se uvjeriti da ne sanjam njen okus. Pobogu, otupjela je sva moja čula. Mogao sam jedino nju da osjetim. Sve drugo je bilo nebitno.

Prvi put u životu sam se prepustio propasti, a da nisam žalio. Prvi put sam odustao od svojih principa zarad zadovoljstva. Ali, kvragu, ovo nije bilo samo zadovoljstvo. Ovo je bio početak stravične ovisnosti. Nisam mogao prestati. Zgrozio sam se od same pomisli prestanka.

Uzvraćala mi je svaki poljubac strasnije, kao da vječno poznaje svaki milimetar mojih usana. Ljubiti nju je bilo kao disati zrak. Nemoguće prestati. Bio sam načisto sluđen intenzitetom strasti koja je ispraznila moj mozak i poslala svu krv u prepone.

Bila je tako slasna. Djelovala je tako okrepljujuće na cijeli moj sistem. Upalila je sve moje alarme i ušla u svaku poru. Kušajući nju, prvi put u životu sam okusio prijemčivo nezaboravan ukus zabranjenog. Tako jedinstven.

Ona je bila tako smjela. Tako prirodna. Uzvraćala je duplo više svakom mom pokretu instinktivno. O Bože. Svakim svojim promuklim jecajem me tjerala sve više izvan granica izdržljivosti. Svakom našem novom poljupcu je pojačavala strast. Svakim uzdisajem se sve više predavala. Njene ruke su lutale mojim ramenima, stežući ih čvrsto. Imao sam osjećaj da vodimo borbu čijeg sam se ishoda počinjao bojati.

Morao sam reagovati. Morao sam se uvjeriti da imam još barem malo svoje samokontrole. Odvojio sam naše usne na par milimetara udaljenosti. Čuo sam kako je duboko udahnula vazduh. Huh. Sklopio sam oči, još uvijek blizu nje i sačekao par trenutaka. O Bože. Da li je moguće da je ovakvo nešto normalno? Da li je moguće da čovjek ovako nešto osjeća? Ne poznajem je ni 24 sata, a u meni već budi tako primitivne nagone i tako neobuzdanu želju koja me već počinjem plašiti. Do koske.

Odvojio sam se i prislonio svoje usne na njeno čelo. Stajali smo tako neko vrijeme. Udišući miris jedno drugog. Osjetio sam kako nam disanje polako usporava i konačno sam je mogao pogledati u oči. O mili Bože. Imala je buktajući pogled. Na sekund udaljenosti od požara. Taj pogled me sasjekao na pola. Oh, vjeruj mi, ljepotice i ja žalim. Ali nemoj me tako gledati. Spasio sam nas velike nevolje.

„Molim te, nemoj me tako gledati. Spasio sam nas velike nevolje, znaš?", rekao sam s mrvicom žaljenja. Ona se samo nasmijala, Bože, tako slatko nasmijala i opasala moj struk svojim rukama, zarobivši me. Približila se, prislonila svoje lice uz moju vilicu i putovala njome do ušne školjke. Mogao sam osjetiti blago grebanje njenih noktiju po donjem dijelu leđa. Prigušenim glasom, nabijenim ostacima odbjegle strasti je šapnula.

„Trebala bih se osjećati jako uskraćeno, ali sam ti zapravo veoma zahvalna. Ali...", prislonila je svoje usne na moj vrat i ja sam teško progutao.

Onda se odvojila i pogledala me u oči ozbiljno. Pogled joj je pao na moje usne. Osmijehnula se koketno i namugnula. Gledao sam je upitno, skoro u čudu. Podigao sam ruku na vrata, pored njene glave i tako je zarobio. Vratio sam se na njenu izjavu.

„Ali ?"

Ona se široko nasmijala. Spustila je svoje ruke na moj, majicom prekriveni stomak i približila se mome licu. Utisnula brz, lagani poljubac u srce mojih usana i, radosno podignutih obrva, rekla.

„Ali, vratićemo se na to.", izgovorila je samouvjereno.

Gledao sam je par trenutaka, proučavajući. Tražio sam naznake nečega na njenom licu. Nervoze, možda. Ili pak nečeg drugog. Bilo čega što bi me natjeralo da je odgurnem od sebe i otjeram dovraga. Nisam našao ništa. Jednostavno je zračila svojom prirodnošću koja je bila fatalna.