/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 8 // - Tako je već bolje!

"Ako ti je nešto još uvijek u mislima, još uvijek je vrijedno rizika."

Elisabeth's POV

Budilnik se uporno oglašavao. Već treći put zaredom. Huh. Izgleda da ću stvarno morati ustati ako planiram stići na vrijeme. Jučerašnje kašnjenje mi se lagano počelo obijati o glavu. Kvragu. Ne znam ni kako bih mogla opisati šta se tačno desilo. Jer, zapravo nemam pojma šta se zapravo desilo.

Cijelo vrijeme dok je Drake držao predavanje moja koncentracija je bila u fokusu. Istina, Tucker me povremeno pokušao ometati svojim zavodničkim potezima, ali nije mu uspjelo. Svaki put bih mu poručila opreznim pogledom da nastavi obraćati pažnju na predavanje.

Gotovo da sam svaku Drakeovu izgovorenu riječ mogla upamtiti. Bio je tako moćan. Tako dominirajući. Tako očaravajući da je ostavljao bez daha. Naravno, u onom profesorskom smislu.

 Moje divljenje nije imalo nikakve veze sa prijeđašnjim dešavanjima, već je bilo jednostavno, ono iskreno ljudsko divljenje čovjeka čovjeku. A ovaj čovjek je očigledno veoma dobro znao šta radi i bio je i više nego očigledno vraški dobar u tome. Bio je krajnje staložen. Objektivan. Gotovo da bih mogla reći i pomalo hladan. Imao je pogled nalik praznom  tokom cijelog predavanja.

Valjda je to dio njegove profesije, pomislila sam. Ipak je rekao 'posao prije svega', zar ne ? Pa dobro, mogu se nositi s tim. Valjda mogu. Zapravo, mislim da će mi trebati malo vremena dok se naviknem na njegove druge strane ličnosti. Hoću reći, osim one vatrene, valjda će i druge biti poprilično zanimljive. Izborićemo se sa tim.

Pomislila sam da će mi na kraju predavanja dati neki znak, mig, bilo šta. Ali nije. Osjetila sam blago razočarenje zbog toga. Izgleda da je ozbiljno mislio sve što je rekao vezano za posao. Hmm. Samo je pokupio svoje stvari i napustio salu bez ikakvog osvrtanja. I tako. Nisam ga više vidjela.

Tucker me pitao želim li da me otprati do stana. Navodno je živio u blizini.

Nije bilo potrebno. Odbila sam ga. Već sam imala dovoljno stvari o kojima sam trebala dobro razmisliti.

Tako da sam sinoć nevoljko ušla u tamu svog novog stana, poslije tako burnog i uzbudljivog dana. Priuštila sam si dugo, opuštajuće tuširanje. Poslije sam naručila picu i u toploj dnevnoj sobi se bacila na razmišljanje o danu koji će definitivno ostati zapamćen. Pri prvom zalogaju se moj telefom oglasio. Nasmijala sam se. Naravno.

„Halo, Liz, još uvijek si živa tamo, zar ne?", majka je zabrinuto pitala. Morala sam potisnuti smijeh. Pobogu, majka mi je. Naravno da će se brinuti.

„Majko, naravno da sam živa. Ne bih vodila ovaj razgovor s tobom da je drugačije, zar ne? Ne brini, sve je u redu.", rekla sam smireno, nadajući se da sam je uvjerila.

Čula sam kako je otpuhala zabrinutost. Hah.

„Znaš, ne bi trebalo da se zezaš s majkom koja je zabrinuta. Ti to ne razumiješ. Teško mi je sad kad nisi tu. Imam osjećaj da ćeš se svakog trena pojaviti odnekud. Kaal neprestano pita za tebe. Pola svog vremena provede pored porozora, gledajući hoćeš li se pojaviti. Jako je tužan.", završila je snuždeno.

Huh. Igrala je na jako bolnu kartu. Jao. Osjećala sam blagu krivicu.

„Majko, šta da radim? Moram završiti adekvatno školovanje. Pričale smo već o tome. Vremenom ćemo se navići. Nego, pričaj, šta ima tamo? Baka?", priupitala sam brzo, pokušavši skrenuti njene misli u drugom pravcu.

***

I tako. Nastavile smo razgovor. Do kasnih noćnih sati. Našla je posao. Drago mi je zbog nje. Zaposlila se u salonu ljepote. Uvijek je bila žena koja posvećuje puno pažnje svom izgledu. Oduvijek je bila prelijepa. Dobro će joj doći poslije svega.