/#1/ Zasluženi OPROST - prva knjiga Serijala OPROST

[PRVI DIO] // Poglavlje 6 // - Ugodan dan, profesore!

Nasmijao sam se. Gledao sam je odobravajućim pogledom. Naravno da ćemo se vratiti na to što se desilo. Gledao sam je kako prolazi pored mene, uzimajući svoju jaknu. Nakon što ju je obukla, provjerila je svoj telefon i raširila oči. Onda je podigla svoje prelijepe oči i pogledala me smušeno.

„Danas je trebalo da prvi put prisustvujem nastavi. Pobogu, apsolutno sam zaboravila na to.", rekla je poluozbiljnim glasom.

***

Ja sam se u trenutku otrijeznio. Jebote. Zaboravio sam svoj cijeli raspored. Sve je otišlo u drugi plan. Ova žena je počinjala da postaje potencijalno velika opasnost za mene. To mi je moglo donijeti velike probleme, ako ne budem reagovao na vrijeme.

Hmm. Teško sam sklopio oči i gotovo grčevito se uhvatio za glavu. Pobogu. Nikad mi se ovo nije dešavalo.

Mogao sam raditi više stvari odjednom. Oduvijek je bilo tako. Šta mi se onda dovraga dešava ? Pogledao sam je. Pomno sam pratio pokrete njenog tijela. Dok je oblačila kratku kožnu jaknu odisala je takvom elegantnošću i opuštenošću. To je pojačalo moju nervozu. Gledao sam njenu medeno plavu kosu koja se presijavala dok je padala preko leđa. Provjerila je džepove jakne, prebacila svoju minijaturnu torbu preko ramena i konačno me pogledala. Ja sam još uvijek stajao u mjestu. Opčinjen njome. Njenim postojanjem.

Pobogu, sigurno izgledam kao luđak. Prišla mi je. Jebemti. Morao sam nekako dovesti stvari pod kontrolu, koliko toliko. Vidio sam čekanje u njenim očima. Bila je u iščekivanju. Podignutih obrva.

„Zar ne bi trebao da se odjeneš ? Mislim, ako planiraš održati danas nastavu. Ne možeš se pojaviti u majici. Hmm?", rekla je. Mogao sam osjetiti tračak brige u njenom glasu. Pogledao sam je. Zadržao pogled par trenutaka i klimnuo glavom. Uhvatio sam krajeve majice i svukao je preko glave, gledajući kako se njene oči šire, a usne otvaraju.

Nekoliko puta je trepnula, ne skidajući pogled sa mog stomaka. Onda je podigla pogled i, otresajući glavom, okrenula se prema ogledalu.

Okrenuo sam joj leđa, osmijehujući se. Obukao sam opranu košulju i zakopčao je. Stao sam iza nje i osmotrio se u ogledalu. Stvarno je odradila posao. Mrlja kao da nije ni postojala.

Pogledala me s prekrštenim rukama, odobravajući.

„Izgleda dobro. Trebali bi da idemo.", rekavši, krenula je prema vratima. Spriječio sam je.

Okrenula se i pogledala je svoju ruku koja je ponovo bila zarobljena u mojoj. Ovaj put me gledala upitno. Gledao sam okolo, tražeći prave riječi. Onda sam je pogledao u oči.

„Znaš, ovo bismo trebali nekako regulisati, zar ne ?", rekao sam pokazujući neodređeno na prostor između nas.

Skupila je svoje obrve. Nasmijala se. Klimnula glavom.

„Naravno.", rekla je. Gledajući niz moje tijelo, nastavila je.

„Pretpostavljam da i ti misliš da bi trebalo da objavimo na sva zvona da smo si međusobno istraživali neke zanimljive dijelove tijela. I da smo se skoro poševili u tvom privatnom kupatilu, hm?", izgovorila je nonšalantno, dok su moje oči bile na sekundu od iskakanja iz očnih duplji.

Srce mi je stalo. Mogao sam osjetiti kako se krv ledi u žilama. Onda se nasmijala.

„Ma daj, šalila sam se. Hej, smiri se. Sve okej.", onda je nastavila smireno.

„Znam da će zvučati vjerovatno smiješno i skoro isprazno, ali možeš mi vjerovati.", izgovorivši, prišla mi je i zadnji put u moje usne utisnula brzi poljubac propraćen nevinim osmijehom.