Akademija gospođice Smithson za nadarene mlade

Poglavlje 45: Novine pune laži

Krv je bila posvuda. Zastirala mi je oči, kapala s brade, punila usta, prekrivala obraze. U prsima me je nešto osjetno podbadalo svaki put kad bih udahnula, po čemu sam zaključila da najvjerojatnije imam par napuknutih rebara. Cijelo mi je tijelo utrnulo, noge koje su mirovale na podu i ruke, spojene lisičinama iza naslona stolca u maloj mračnoj sobi u centralnoj policijskoj postaji Londona.

Usprkos tome, bila sam prilično ponosna na sebe. Otkada su me bili doveli u ovu prostoriju, što je, prema mojoj osobnoj procjeni, bilo prije otprilike tri sata, nisam ni riječ izustila. Ma kakvu riječ, nisam ni jauknula od boli, iako sam imala i više nego dovoljno razloga za to.

Nasuprot meni je stajao bijesni inspektor, zlatna se dugmad na njegovoj uniformi presijavala pod prigušenim svijetlom male petrolejke u kutu. Gledao me je ljutito, i nije prestajao postavljati pitanja.

-Jeste li radili s Anti-imperijalistima? Što ste sve saznali, kakve planove imaju?- ponovio je inspektor po tko zna koji put.- Jeste li radili s ovim čovjekom?- iz džepa je izvadio fotografiju i približio je mome licu. Na fotografiji je bio prikazan Cornell.- Jeste li?

I dalje sam šutjela.

Uslijedio je udarac u nogu, zatim u trbuh, pa u prsni koš i na kraju u sljepoočnicu. Zbog potonjeg sam udarca na trenutak vidjela crne zvijezde, no brzo sam došla k sebi i ispljunula još krvi, točno na vrh inspektorove desne čizme.

Ovaj je uzdahnuo i zagledao mi se u lice. Nešto je tiše, iako još uvijek agresivno, rekao:

-Gledajte, možemo mi ovako cijeli dan. Kad se umorim, zamijenit će me netko od mojih kolega. Nakon njega će doći treći. Pa ću se vratiti ja. I tako dalje. Nećete jesti. Nećete izaći iz ove prostorije. Nećete dobiti medicinsku pomoć. Bit ćete tu dok ne odgovorite na sva pitanja, je li vam jasno?

Prkosnim sam se pogledom zagledala u njegove oči, ali riječi sam držala za sebe. Inspektor je promrmljao nešto o tome kako će se vratiti i izašao iz sobička, ostavljajući me samu.

Tek sam si tada dopustila da se opustim.

Uzdahnula sam, glasno i očajno, a niz krvave mi se obraze brzo spustilo nekoliko suza. Nade za mene više nije bilo. Moji su prijatelji bili u drugim sobama, najvjerojatnije isto tako mučeni kao i ja, Michael i George su bili mrtvi, Olivia i Joyce izdajnici, a Anti-imperijalisti nam nisu dolazili u pomoć. Policajci će me ili mučiti do smrti ili me otpremiti u zatvor. Što god se dogodilo, više neću biti slobodna. Više nisam imala radi čega živjeti.

Brzo sam se ogledala po sobi tražeći nešto pomoću čega bih mogla izvršiti čin konačnog predavanja, potpisati kapitulaciju u ovome ratu zvanom život.

Budući da ničega nije bilo, panično sam uzdahnula i slučajno pomaknula ruku, onoliko koliko sam mogla, pri tome ponovno osjetivši oštri unutrašnji rub lisičina koje su sputavale moje ruke. Lisičine. Pobjedonosno sam se nasmiješila.

Iz sve sam snage pritisnula zapešće na unutrašnji rub lisica i nekoliko puta okrenula. Osjećala sam bol, to je bio dobar znak.

Baš kada su moje vene bile opasno blizu tome da popuste i da me napokon oslobode, s druge se strane vrata začuo glasan prasak te su vrata, polomljenih šarki, upala u prostoriju, umalo se dočekavši na moja koljena.

U sobu je, kroz zid dima, ušao Max.

Čučnuo je pokraj mene, komadom žice razvalio bravu na mojim lisicama te oslobodio moje ruke.

-Kreći se najbrže što možeš- preporučio mi je pomažući mi da se ustanem.- Kad izađeš iz prostorije, skreni na lijevu stranu i nastavi dok ne dođeš do vrata. Vani će te čekati nekoliko Anti-imperijalista. Moraš požuriti. Nokautirali smo sve policajce na koje smo naišli, ali još može biti budnih. Evo ti, obrani se ako bude potrebno- pružio mi je mali pištolj.- Ja moram spasiti ostale.