Akademija gospođice Smithson za nadarene mlade

Poglavlje 8: Podrum

Akademija je imala podrum.

Vrlo tajanstven, dubok podrum čija su teška vrata od hrastovine promatrala zbivanja u hodniku s učionicama sa samoga njegovog kraja.

Bilo nam je zabranjeno zalaziti onamo, no nitko nije ni želio, čak ni najodvažniji avanturisti. Podrumska su vrata posjedovala nešto što je odbijalo svakoga, bez obzira koji položaj zauzimao u Akademiji i koliko star bio.

Pa ipak, među akademijalcima su postojale glasine o podrumu- glasine koje su bile stare gotovo koliko i sama Akademija. Pričalo se da se iza tih vrata krije stubište i da ćeš, ako njime siđeš, dospjeti u malu prostoriju s dvoja vrata koja vode još dublje pod zemlju.

I zato Beatrice i ja nismo sumnjale da se Eileenino tijelo nalazi upravo tamo.

Kada je navečer školski dio Akademijine zgrade opustio, moja prijateljica i ja smo se ušuljale u hodnik u kojemu su bila poredana vrata učionica, onaj s podrumskim vratima na kraju.

Tišina je bila jeziva.

Bez ijedne riječi, prišle smo vratima podruma. Primila sam se za kvaku i povukla; bilo je zaključano. To sam očekivala, te sam iz rukava izvadila unaprijed pripremljenu ukosnicu i brzo otključala vrata.

Beatrice i ja smo ušle i našle se u gustom mraku.

-Hajde, Bea, upali svjetiljku- podsjetim prijateljicu.

S Beatricine se strane začulo meškoljenje. Trenutak je zatim svijetlost minijaturne petrolejke u Beatricinoj ruci razbila mrak.

Nalazile smo se u maloj prostoriji u kojoj nije bilo ničega do uskog spiralnog stubišta koje je vodilo prema dolje.

I dalje nismo pričale. Samo smo se pogledale i počele se spuštati, koračajući oprezno i pridržavajući skute haljina kako se ne bismo saplele na njih.

Spuštanje je potrajalo neobično dugo, ili mi se barem tako učinilo. Stubište je završavalo u maloj prostoriji s kamenim zidovima, bez ijednog predmeta.

Osim dvoja vrata.

-Dakle, istina je ono što pričaju- šapnula je Beatrice.- Koja su nam potrebna?

Odmah sam znala da misli na vrata:

-Pogledajmo.

Prišla sam jednim vratima i gurnula kvaku prema dolje. Začudo, bila su otključana.

Uz tiho škripanje, teška su vrata popustila te smo Beatrice i ja zavirile u prostoriju koja se iza njih krila.

Nakon što je svijetlo svjetiljke u Beatricinoj ruci palo na veliki stol na sredini prostorije i nešto sakriveno tkaninom na njemu, znale smo da smo pogodile iz prve.

Ušle smo. Zatvorila sam vrata, Beatrice je spustila svjetiljku na stolac pokraj onog stola. Oprezno je primila rubove tkanine kojom je predmet na stolu bio prekriven i povukla.

Nisam mogla ne primijetiti da je lagano rastvorila usta kada je ugledala blijedo beživotno lice svoje sestre. Nijemi vrisak- dobro mi poznata mala gesta. Upravo sam njega mogla čuti onoga dana kada su majci rekli da se Jonathan, najstariji od moje braće, utopio.

Valjda ste sada pomislili da je nijemi vrisak čuti nemoguće jer je, pa, nijem. Ali varate se. Moguće ga je čuti ako dovoljno jako suosjećate s osobom koja ga je ispustila.

Tiho sam se približila Beatrice i obgrlila njezina ramena. Tako smo stajale nekoliko trenutaka, u glasnoj tišini, i gledale Eileen.

-No dobro- rekla sam napokon odlučivši prekinuti tu tešku tišinu.- Možemo mi to, zar ne?