Akademija gospođice Smithson za nadarene mlade

Poglavlje 34: Noćna mora o ubojstvu

Tek se počelo razdanjivati kada smo moji prijatelji, Anti-imperijalisti, Max i ja napustili kuću i podijelili se na tri kočije te krenuli.

Snijeg je padao na mahove.

Putujući, drijemala sam. Bila sam u kočiji s Cornellom, Michaelom, Beatrice, Archibaldom i onom mladom Anti-imperijelisticom- Caroline Rochelle Sweeting, koja je po položaju, kako se ispostavilo, Cornellova desna ruka.

Nitko nije pričao. Ja sam, kao i uvijek u kočijama, sjedila pokraj prozora naslanjajući čelo na prohladno staklo i razmišljajući ni o čemu, povremeno tonući u površan drijemež.

Olivia i Joyce su se ipak vratili; bilo je to par sati nakon ponoći. Nikome nisu rekli što su cijelo to vrijeme radili u gradu, no nitko nije baš gorio od želje da to sazna, uglavnom zato što su na dosta nepristojan način banuli u kuću i izazvali malu pometnju. Još uvijek nisu djelovali baš prijazno, no pristali su na atentat.

Sada su oboje bili u kočiji nekoliko metara iza naše, vjerojatno pospani i mrzovoljni.

Iz nekog razloga sam uzdahnula. Već smo odavno bili izronili iz gradske vreve te smo napredovali neravnom cestom koja je rezala veliko polje na dvije polovice.

Caroline Rochelle Sweeting je sjedila nasuprot meni. Između naša dva sjedala nije bilo baš puno mjesta te je bujni donji dio njezine modre haljine doticao moja koljena. Tkanina od koje je bio napravljen je bila toliko fina da je gotovo pa i nisam mogla osjetiti.

Čak i u posvemašnjoj snenosti, uspjela sam zaključiti da je sigurno veoma dobro plaćaju.

***

Stajala sam na sredini polja, a oko mojih je nogu bio snijeg. Oko mene je bjesnila mećava, bacajući mi u lice male kristaliće leda i nemirne sićušne pahulje, a magle je bilo posvuda. Zbog nje je sve izgledalo bijelo, a moj pogled nije sezao dalje od nekoliko kvadratnih metara ispred mene.

Na snijegu, na razdaljini od nekoliko koraka od mene, ležala su tijela, očigledno mrtva, a snijeg je oko njih bio krvav. Nisam mogla vidjeti njihova lica te sam im prišla.

Prvi je leš, onaj u ženskoj akademskoj uniformi, pripadao Eileen Ramsay. Na trbuhu joj je bila velika i neuredna rana, a pramen kose pokraj uha slijepljen krvlju. Plave su oči bezizražajno zurile u nebo.

Odmah pokraj nje se na snijegu skutrio Matthew. Ranu na njegovu boku nije se moglo odmah vidjeti te je na prvu izgledao kao da spava. Zlatne su povijuše na zelenome prsluku krvarile.

Ledeni mi je vjetar zaleđivao suze na obrazima kada sam se okretala prema trećemu, zadnjemu lešu.

To je bila Evelyn Smithson. Lice joj je bilo okrenuto prema nebu, a crvenkasto-sijeda kosa raspuštena, pokrivena sićušnim kristalićima leda. Ružičasta je oprava bila natopljena krvlju, a iz rane točno iznad srca još uvijek je stršao nož s crvenim drškom.

Užasnuta, ne želeći je više gledati, spustila sam na svoju odjeću. Glasno sam povikala jer je moja odjeća, ona ista koju sam dobila od Anti-imeprijalista, bila prekrivena velikim mrljama grimizne krvi, baš kao i ruke, i donji dio vrata, pa čak i vrhovi kose.

A onaj nož, onaj što je čas prije bio u Smithsoničinoj rani, sada je bio u mojoj ruci, okrvavljene oštrice.

Vrisnula sam još glasnije, a zvuk je bio odnesen vjetrom. Razum mi je prostrijelila užasavajuća spoznaja:

Ja sam ih sve ubila.

***

Prvo čega sam bila svjesna kada sam se, vrišteći na sav glas, probudila je bilo Carolineino lice, brižljivo zagledano u moje prestravljeno.

Prestala sam vrištati i, još uvijek se oporavljajući od noćne more, naslonila se na naslon sjedala. Nadlanicom brišući tanku koprenu znoja s čela, nespretno sam se ispričala:

-Oprostite mi, ružno sam sanjala.

Caroline je s razumijevanjem kimnula, a Beatrice zaštitnički uzela moju ruku u svoju.

-Želiš li da se nakratko zaustavimo?- uljudno i neobično tiho me je upitao Cornell.

Kimnula sam. Iz nekog sam razloga trebala na zrak.

Cornell je zatim otvorio prozorčić na prednjoj strani kočije, nešto rekao kočijašu te je kočija skrenula na rub ceste i zaustavila se ondje. Ostale su kočije stale iza naše.

Čim sam osjetila da smo stali, otvorila sam vrata i iskočila van. Nekoliko je malenih snježnih grudica upalo u moje čizme, no nisam marila.

Pridržavajući obrub haljine, otišla sam malo dalje na livadu pokraj koje smo se zaustavili. Vrijeme se prilično razlikovalo od onoga u mojemu snu- snijega je bilo puno manje, a novi gotovo pa nije padao- i to mi je iz nekog razloga godilo. Valjda sam se htjela što više udaljiti od svoje noćne more iako je neki mali dio mog mozga shvaćao da to nije moguće na onoj dubljoj, filozofskoj razini.

Pogledala sam nebo. Sunce je već bilo poprilično visoko izašlo te je sada obasjavalo livadu svojom posebnom, zimskom toplinom.

-Jan!

Okrenula sam se na glas.

Prema meni je žurno koračao Harris. Odmah iza njega su bili Michael i Beatrice.

-Je li sve u redu?- upitao me moj crvenokosi prijatelj čim su se zaustavili pokraj mene.

-Sada jest, hvala što si me pitao- odgovorila sam i ponovno vratila pogled na užarenu kuglu visoko u nebu.

Nekoliko je trenutaka između mojih prijatelja i mene stajao neprobojan zid tišine. No onda se kroz njega ipak probila nečija ruka koja je lagano stisnula moju, a nakon nje i riječi:

-Hoćeš li nam reći što si sanjala?

-Ne, hvala- odvratila sam, iz nekog se razloga nadajući da će Michael maknuti svoju ruku.- Ne želim ponovno proći kroz to. Samo me pustite da ohladim, molim vas.

-Dobro.- ruka se povukla, riječi su ostale.- Bit ćemo pokraj kočija, nešto ćemo pojesti s ostalima. Dođi kad budeš spremna.

Zid tišine je ponovno narastao, a moji su prijatelji otišli.

Čučnula sam, prstima nespretno čupkajući snijeg. Moje su rukavice zbog toga postajale vlažne, no time se nisam previše zamarala.

Ja sam ih sve ubila, sjetila sam se.

Brzo sam ustala, naglo se okrenula i odlučnim koracima pošla natrag prema kočijama, nastojeći skinuti sa svojega ramena tu naizgled besmislenu i vrlo iritantnu pomisao.