Akademija gospođice Smithson za nadarene mlade

Poglavlje 33: Dvojba i besmislene rečenice

Ovako dugu napetost, za taj trenutak, nisam okusila još od smrti svoga najstarijega brata, Jonathana. Bilo je to u kuhinji, netom nakon što nam je poštar saopćio da ga je pronašao mrtvog. Moja je majka sjedila za stolom, ruku još uvijek vlažnih od pranja posuđa. Ja sam stajala pokraj nje i držala ruke na njezinim ramenima, ne sasvim svjesna onoga što se događa. Nasuprot nama je bio Matthew, šutio je, stisnuvši prste oko ruba stola tako čvrsto da su mu zglobovi na njima postali bijeli.

I ta me je napeta tišina, ona deset godina kasnije u maloj kuhinji koja je pripadala detektivu Johansonu, podsjetila na onu. Naježila sam se zbog toga.

-I? Što kažete na naš prijedlog?- potaknuo me je Cornell.

Lagano sam rastvorila usta jer je neki odgovor htio izaći, no nešto u mome razumu mu nije to dopustilo. Mislim da je posrijedi bila odsutnost bilo kakvog smisla tog odgovora; jednostavno nisam znala što misliti o svemu tome.

No pravo govora mi je bilo oteto sa strane Olivije koja je, razrogačenim očima zureći u Cornella, tiho, no vrlo bijesno prosiktala:

-Jeste li vi normalni?

Slijedećega se trenutka vodila bitka pogleda- Oivijin bijesan protiv začuđenih pogleda svih Anti-imeprijalista. Bilo je očito da takvu reakciju nisu očekivali.

Na čekajući da išta kažu, Olivia je nastavila:

-Zašto mislite da ćemo pristati na ubojstvo sasvim nevine osobe? Što nam to daje? Što će to dati Engleskoj, pobogu? Što? Zašto bismo trebali pristati?

Cornell je djelovao dosta smeteno, no ona mlada žena pokraj njega svoju prisebnost nije izgubila. Mirno i ujednačeno, objasnila je:

-Evelyn Smithson nije nevina osoba, draga moja gospođice James. Ona sudjeluje u kolonizaciji, objasnili smo vam već. Engleskoj njezino ubojstvo neće ništa donijeti, zapravo će oduzeti, ali u tome i jest smisao svega. Ne smijemo dopustiti našoj kraljici da prisvoji još više zemalja, ionako je već uzela previše. A što se tiče vas osobno, možemo vam zajamčiti sigurnost i koju god poželite dužnost, ali izvan Ujedinjenog kraljevstva. Najvjerojatnije u Francuskoj.- zašutjela je, te smo moji prijatelji i ja izmijenili poglede.

Tek sam tada počela ozbiljno razmatrati Cornellovu ponudu. Zaključila sam da bi uistinu bilo dobro živjeti izvan Kraljevstva i raditi neki posao ondje, a što se kolonizacije tiče, oduvijek sam mislila da je takav odnos prema nerazvijenim zemljama pomalo nepravedan.

No, na nesreću, nisu svi od mojih suučenika tako mislili. Tu je opet bila Olivia, koja je ovoga puta ustala i glasno rekla:

-Ne. Ne, ne i ne! Ja neću ići na to. Nema šanse! Neću žrtvovati život nevine osobe kako bih...

Slijedeći tko se ustao uz glasno škripanje nogu stolaca je bila Beatrice. Također je vikala i čini mi se da je čak uspjela nadglasati Oliviju:

-Smithsonica nije nevina, rečeno ti je sto puta, ti beskorisna glupačo!- pohlepno je udahnula zrak i nastavila:- Ona sudjeluje u najbrutalnijem mogućem podčinjavanju svijeta, ona je naručila ubojstva Janinog brata i moje sestre!

Njezina se tirada naglo prekinula, a niz obraz se skotrljala jedna suza. Kao da se nešto u noj naglo promijenilo, tužno je pogrbila leđa i, mrmljajući neku ispriku namijenjenu Anti-imperijalistima, ponovno sjela na svoj stolac.

Oliviju je to umirilo. Sada više nije vikala, samo je stajala i izgledala pobunjeno.

-Preporučila bih vam da poslušate riječi svoje prijateljice, gospođice- rekao je Cornell. Zatim se okrenuo prema nama ostalima i upitao:- A vi? Što vi mislite?

Ne želeći odmah pokretati bučnu raspravu, rekla sam:

-Hajdemo glasati. Neka dignu ruke oni koji su za.

Gotovo pa ne razmišljajući, ispružila sam ruku uvis. Tek djelić sekunde nakon moje, ruku je podignula Beatrice. Onda su ruke podignuli Michael i Harris, pa su se u zrak vinule ruke Archibalda i Georgea. Joyce i Olivia su ostali nepokretni; ona stojeći a on sjedeći.

Jedan od Anti-imperijalista, postariji muškarac s dugačkim sijedim zaliscima, je trijumfalnim tonom izgovorio:

-Šestero protiv dvoje. Što imate na to reći?

Nekoliko su trenutaka Olivia i Joyce ostajali mirni. Onda je Olivia naglo izjavila:

-Moram na zrak. Ideš sa mnom, Joyce?

Sekunda tišine, pa:

-Naravno.

Noge jednog stolca su zaškripale, zvuk odlazećih koraka se otkotrljao do vrata, vrata su se zalupila.

-Vratit će se oni- Cornell je te riječi spokojno, gotovo pa nemarno bacio nekamo pokraj svoje šalice za čaj.

-Nadam se- kimnula sam, a moje je stajalište uistinu odgovaralo tim riječima.- I? Kakav je plan atentata?

-Plan? Nemamo mi nikakav plan- rekao je Cornell, još uvijek zvučeći nehajno.- Sutra ćemo otputovati na imanje jednoga od nas koje se nalazi izvan Londona i ondje ćemo ostati nekoliko dana da razradimo plan. Zatim ćemo se vratiti u London kako bismo obavili što trebamo, a onda ćemo, ako sve uspije, pobjeći u Francusku.

Kimnula sam. Ponovno.

Nisam više imala unaprijed pripremljene riječi.

***

-Misliš li da će se vratiti?

Sunce je bilo na zalasku, a Michael i ja smo stajali u mračnom potkrovlju Maxove kuće i gledali kroz prozor na hladnu, snijegom prekrivenu ulicu.

-Hoće- odgovorio je Michael. Vidjelo se da je tu sigurnost postigao upornošću.- A kamo bi još otišli? U Akademiji ih neće čekati dobrodošlica, siguran sam.

-Da. Smithsonica bi bila izvan sebe da se samo tako vrate.

Tiho se nasmijao. Ja sam i dalje gledala na ulicu. Sunce je bilo sve niže, a Oliviji i Joyceu još nije bilo ni traga.

-Jesi li i ti imala osjećaj kao da truneš?- upitao je Michael iznenada.- U Akademiji, mislim?

Zamislila sam se. Iako je u Akademiji oduvijek postojala neka neugoda, nikada nisam razmišljala o tome na taj način.

-Jesam, valjda- rekla sam naposljetku.- Kako god bilo, puno mi je bolje ovdje.

-I meni isto- složio se Michael.- Ovdje te mogu viđati bez nekog vremenskog ograničenja.

Nasmijala sam se, ovoga puta glasnije.

-A ti me baš jako voliš, zar ne, Michaele?- upitala sam, s određenom dozom šaljivog sarkazma u glasu.

-Da, da. Volim te cijelim svojim srcem, Jan- Michael se također nasmijao i jednu mi ruku prijateljski prebacio preko ramena.- Vjenčat ćemo se u Francuskoj.

-Odlična ti je ta ideja. Nema bolje!- teatralno sam uzviknula i izmijenila osmijeh sa svojim prijateljem i suučenikom.

-U pravu si. Jer ja sam, ipak, genij- Michael je uzvratio hineći ponos.

-I ja sam genij. Mi akademijalci smo svi geniji, zar ne?

To pitanje nije dobilo odgovor jer ga, kao prvo, uopće nije trebalo.

Michael i ja smo ostali stajati pokraj otvorenog prozora, zajedno se smijući rečenicama koje tada oboje smatrali besmislenima.