Akademija gospođice Smithson za nadarene mlade

Poglavlje 28: Harrisova ideja

-Ljudi. Razumijete li vi uopće koliko malo znamo?

Te su riječi bile teške. Pale su na sredinu stola i ostale ondje, čekajući da netko odgovori na pitanje koje su neprekidno ponavljale.

Svi smo se zagledali u osobu koja ih je izrekla- Oliviju James.

Kada je u jutro toga dana došla u moju sobu i ispričala mi da su ona i njezine prijateljice, koje su bile pobjegle iz Akademije, također istraživale Eileeninu smrt, nisam mogla povjerovati. No onda sam se vratila logičkom razmišljanju i, popričavši sa svojim prijateljima, odlučila da je vrijedi primiti u naš tada već veliki istraživački tim.

-Ono jučer, s Archibaldom, je učinilo Jan pravom legendom- rekla je Olivia kada ju je Joyce upitao zašto nam se odlučila pridružiti.- Pomislila sam da bi bilo dobro ispričati joj sve što znam. Da može opravdati očekivanja ostalih akademijalaca i izbaviti nas odavde.

Bilo mi je doista drago kada sam to čula. Istina, i prije sam počela primjećivati način na koji me drugi akademijalci gledaju kad me vide- s poštovanjem, neki i s nadom. No Olivijine su mi riječi otvorile oči do kraja.

Sada, dok smo svi sjedili za stolom u knjižnici pod zajedničkim teretom Olivijina pitanja, prisjetila sam se tog događaja koji je tada još bio vrlo svjež. Ni sama ne znam zašto.

-Mogao bih reći da ne razumijem i da mi znamo dosta- započeo je Michael- no svi mi jednako dobro shvaćamo da nema smisla biti ponosan. Jer mi doista ne znamo gotovo pa ništa, osim pojedinih podataka. No vrlo smo daleko od shvaćanja svrhe svega ovoga.

-I ne znamo ništa što bi nam moglo pomoći shvatiti je- nadopunio je njegovu izjavu Archibald. Ukočeno se naslanjao na naslon svoga stolca zbog ozljeda koje su mu bile nanesene dan prije, od ispod ovratnika njegove košulje je izvirivao rub zavoja.

-Slažem se- kimnula je Beatrice.

Zatim su svi pogledali mene. Onako, ovlaš, razmišljajući o istome. Znala sam o čemu razmišljaju jer sam i ja razmišljala o tome- a to je bio moj brat Matthew koji nam je mogao reći svu istinu. I koji je to namjeravao.

Ali nije stigao.

-Dobro- rekla sam, želeći nekako razbiti neugodnu tišinu u kojoj je bilo previše zajedničkih misli.- Trebamo nekako saznati istinu o tome zbog kojega se vraga sve ovo događa. I spasiti sebe i ostale akademijalce. Mislim da će drugo doći samo, nakon prvoga, pa se trebamo usredotočiti na prvome. Dakle, ima li tko ikakvu ideju?

Neko vrijeme smo svi razmišljali. Beatrice je sjedila uspravno, ruku složenih na koljenima, pogleda oprezno položena na površinu stola ispred sebe. Michael je naslonio obraz na šaku. Harris položio bradu na ruke prekrižene na stolu, napola ležeći. George stajao iza naslona svog stolca i potpeticom čizme otkucavao neki ritam. Olivia je motala pramen kose na kažiprst. Archibald je i dalje bio naslonjen na naslon stolca, ukočen. Joyce je bio uspravan, a pogled mu je putovao preko knjiga na polici iznad moje glave.

Prvi je oživio Harris. Polako se uspravljajući, izgovorio je:

-Znamo da se sve ovo dogodilo zbog one mašinerije, zar ne? Ako ne doslovno, onda na neki način. Možda je stvar u njoj. Možda bismo trebali otići u podrum i detaljnije je proučiti.

Kimnula sam, zadovoljna.

-To zvuči dobro, ali ondje je opasno- rekao je George zatim.- Ondje je sigurno puno više stražara nego na drugim mjestima.

-Pa ipak, najbolje je ostati na Harrisovoj ideji jer ništa od onoga što smo do sada napravili u vezi s istraživanjem ionako nije bilo bezopasno- Archibald je bacio pomalo prijekoran pogled u njegovu smjeru i pogledao mene.- Pa, što ćeš reći, Elgortice?

Pogledala sam ga, a moja se zbunjenost mogla iščitati iz moga pogleda.

-Ja?- upitala sam kratko.

-Da, ti. Ti si spasiteljica o kojoj priča cijela akademija. Ne ja. Ne George. Ni Joyce, kao ni Olivia, Beatrice, Michael ili Beatrice. To si ti.

Uzdahnula sam. Odgovornost se srušila na moju glavu poput mlaza ledene vole, nisam stigla razmisliti o tome želim li je prihvatiti ili ne. Štoviše, nisam ni dobila tu priliku.

Samo zbog toga što sam postupila onako kako sam trebala postupiti.

-Prihvaćam Harrisovu ideju- staloženo sam izgovorila. Moj glas nije odavao ni pola osjećaja koji su u tom trenutku vladali mojim razumom, mojim tijelom.

Par trenutaka smo bili tihi. Ono što sam rekla je očito razriješilo uobičajenu dilemu oko prihvaćanja nečije, u ovome slučaju Harrisove, ideje, te više nitko nije znao što bi rekao.

Ali se Beatrice ubrzo dosjetila.

-Dakle, kada idemo?- upitala je.

-Preko noći sigurno ne možemo- osmjehnula se Olivia.- Ali ni za vrijeme nastave jer bi bilo odveć sumnjivo, kao ni u vrijeme odmora. Ostaju nam jedino obroci. Doručak, ručak ili večera?

Od tog je trenutka rasprava počela teći vrlo žustro.

-Večera- brzo je rekao Joyce.

-Ne. Prekasno. Kad budemo izlazili, može već biti kasno te će nas sigurno netko uhvatiti- brzina s kojom je Archibald izbacivao riječi je bila zadivljujuća.- Ja bih rekao doručak.

-Ne. To je rano. I prevelik je rizik da zakasnimo na nastavu- odbila je Olivia.- Predlažem ručak.

-Što se mene tiče, može- kimnuo je Harris.

-Ali i to će biti sumnjivo- usprotivila se Beatrice.- Ako ne budemo gotovi do kraja ručka, doći ćemo za vrijeme odmora i opet ćemo biti jedini akademijalci na hodniku s učionicama, čega se  i bojimo.

-Pa ipak je ručak najprihvatljivija opcija- stao je na Olivijinu stranu Michael.

Tada se razgovor naglo zaustavio, kao što zamire mehanizam koji netko iznenada isključuje. Svi su opet pogledali mene, očekujući da nešto kažem.

U tom sam trenutku iskreno mrzila ulogu vođe, ali nisam mogla ništa protiv potrebe da je igram.

-Ručak- rekla sam sigurno.

-Sutra?- upitao je onda George.

-Sutra- potvrdila sam.

Tom riječju kao da sam stavila pečat na neki nevidljivi dokument.

Bojali smo se tog sutra i tog ručka. Bojali se, ali i čekali, jer smo svi podjednako željeli prekinuti kaos i izvući se iz ovoga.