Akademija gospođice Smithson za nadarene mlade

Poglavlje 17: Pitanja, odgovori i mačevanje

-Jesi li sigurna, Jan?- upitala me je Beatrice po tko zna koji put toga dana.

-Da! Što bi još moglo biti?- odgovorila sam joj, već pomalo nervozna.- Shema je jedini predmet u ravnateljičinu uredu koji ga povezuje s mašinerijom. Ne može biti drukčije.

Harris je zamišljeno nabrao vjeđe.

-Govoriš razumno, ali...- napravio je kratku pauzu. Njegov je glas bio težak, kao i svakoga puta kada se spremao izreći nešto vrlo važno ili nešto za što je imao premalo riječi. Često je znalo biti i jedno i drugo u isto vrijeme.- Zar ti se ne čini čudnim da je shema bila u ravnateljičinu u redu, na stolu, od dana kada ju je Eileen vidjela do čajanke? Ili da ju ravnateljica nije maknula iako je odlično znala da dolazimo?

Zamislila sam se. Te su njegove riječi bile ono što je konačno srušilo moju sigurnost u vlastitu teoriju.

-Da. Da, imaš pravo, to je doista čudno- rekla sam, tražeći objašnjenje.- Ali kada je Eileen došla... Možda gospođica Smithson jednostavno nije stigla skloniti shemu sa stola.

-Moguće, ali zašto je onda bila na stolu danas?- stala je na Harrisovu stranu Beatrice.

Uzdahnula sam i odmahnula glavom. Bila sam se zapetljala u gustoj mreži teorija i pitanja.

-A da si na nekoliko trenutaka prestanemo ponavljati ta pitanja i postavimo si drugo, puno važnije pitanje od kojega bismo i trebali započeti?- Michael je progovorio po prvi put otkada smo sjeli za naš stol u knjižnici te su sada svi pogledi bili uprti u njega.

Kimnula sam, potičući ga da nastavi.

-Zašto je Eileen uopće bila pozvana u ravnateljičin ured da pokupi onaj raspored?- Michaelove su riječi polako plivale kroz tišinu.- U Akademiju su i prije stizali novi učenici. I prije su im drugi, stariji akademijalci donosili rasporede. I ja sam često znao nositi rasporede novima. Ali svi su učenici rasporede uzimali od Ashtonice. Još ni jednog jedinog učenika u povijesti cijele Akademije nisu poslali ravnateljici. Pitanje je: zašto je upravo Eileen bila prva?

Nekoliko je trenutaka bilo tiho. Tako užasavajuće tiho da sam poželjela skočiti na noge i istrčati iz knjižnice, vrišteći.

Jer nitko nije znao. Svi smo bili podjednako frustrirani i nesposobni da bilo što kažemo. Bili smo prekrasno svjesni toga da nam odgovor na jedno pitanje daje brdo novih pitanja, čiji će odgovori isto tako roditi vlastita pitanja.

Harris je ustao, šutirao nogu svog stolca i opsovao, glasno i strastveno, onako kako to jedino Škoti mogu.

Stolac se zabio u obližnju policu te je nekoliko knjiga palo na pod uz tup udarac.

-Nikada nećemo saznati!- povikao je.- Nikada! Koliko se god potrudili! Ovo je nerješiva zagonetka, nerješiva, shvaćate li me?

Šutjeli smo, jer nitko nije bio u stanju ne složiti se s njim.

***

Sljedećega je dana bilo začuđujuće vedro. Plavo nebo s tek nekoliko oblaka, što je bilo stvarno neobično za to vrijeme godine u Londonu.

Samoobrana je bila vani.

Mačevali smo se.

-Stvarno, Jan?- podviknuo je jedan od mojih suučenika, Henry Neville Dustin, nakon što sam i po treći put izbila mač iz njegove ruke.

Nasmijala sam se. Henry je bio za dobru glavu viši od mene i godinu dana stariji. Uz to je bio i jedan od najzgodnijih muških akademijalaca. Bilo mi je jako zabavno pobjeđivati ga, opet i opet.

-Imam dobrog starijeg brata- slegnula sam ramenima.- A ti se kao dijete nisi baš trudio na satovima mačevanja, zar ne?

Henry je posegnuo za svojim mačem, brzo ga dohvatio i pokušao mi nanijeti udarac, no ja sam ga odrazila.

-Kako znaš da sam kao dijete morao trenirati mačevanje?- upitao je, nespretno se obranivši od moja tri uzastopna udarca.

-Znala sam viđati tvoje prezime u Timesu, iz plemićke si obitelji. Osim toga, kada smo se tek počeli boriti sam primijetila da su ti neki jednostavniji pokreti izvježbani značajno bolje od drugih. Dakle, trenirao si mačevanje, ali se nisi pretjerano trudio.

Spretno sam podmetnula Henryju nogu te je pao na travu licem prema dolje, u zadnji se tren zaustavivši rukama. Mač je u padu ispustio.

Tiho se smijao kada se ustao.

-Znaš, sviđaš mi se- rekao je. Trudila sam se glumiti da me to ne iznenađuje.- Jesi li za šetnju nakon nastave?

-Vrlo ljubazno od tebe, ali ne, hvala. Imam dosta zadaće- uzela sam naše mačeve i vratila ih na stalak jer je Finchica bila pozvala sve akademijalce k sebi dok je govorio.

-Dobro. Javi mi se kad budeš imala slobodnog vremena- Henry mi je uputio osmijeh koji je većina učenica smatrala neodoljivim, a zatim se udaljio od mene kako bi u gomili akademijalaca pronašao svoje prijatelje.

Ja sam se zaustavila pokraj Beatrice. Ona me je zadivljeno gledala.

-Reci mi, kako ti to uspijeva?- upitala me je dok je Finchica svojim vječno ljutitim glasom govorila o tome kako nije zadovoljna našim mačevanjem.

-Što?- ispalila sam protupitanje, vješto se pretvarajući da ne znam na što misli.

-To. S dečkima. Kako si se svidjela Henryju?

-Nemam pojma. Nemoj me pitati takve stvari jer ja sam jednostavno ono što jesam. Preporučila bih i tebi ako se želiš ikome sviđati- rekla sam u šali i tiho se nasmijala.

Beatrice me je lagano trknula laktom u rebra:

-Užasna si prijateljica, znaš to?

-Da. Odlično to znam.

Malo smo se glasnije nasmijale i sasvim slučajno obratile na sebe nastavničinu pažnju.

-Elgort! Ramsay!- zalajala je Finchica, nakon čega su se ostali akademijalci počeli smijuljiti.- Prestanite se smijati i posvetite malo pažnje meni! Ili možda opet želite u kaznu?

Nisam ništa odgovorila jer su se toga trenutka u mojoj glavi pokrenuli kotačići. Moje su se misli čvrsto uhvatile za jednu riječ onoga što je Finchica rekla.

Kazna.

-Kazna- šapatom sam ponovila nakon što je Finchica nastavila govoriti o mačevanju.

-Što? Zar opet?- preneraženo je upitala Beatrice.

-Ma ne! Nešto se važno dogodilo tijekom moje prve kazne. To je bio... Da. To je bio Michael.- pogledala sam Beatrice.- Nešto je rekao, nešto vrlo važno... Moramo ga pronaći.

Jedva sam dočekala zvono. Nakon toga sam, umjesto u svoju sobu na presvlačenje, pojurila u hodnik s učionicama.

Michaela sam pronašla pokraj učionice Engleskog s knjigom u ruci.

-Sjećaš li se one kazne kada smo se prvoga puta sreli?- započela sam odmah, ne pozdravivši ga.

-Naravno da se sjećam- Michael je spustio knjigu i pomalo me zabrinuto pogledao.- Što si mi htjela reći u vezi toga?

-Rekao si nešto vrlo važno toga dana- odgovorila sam.- Nešto jako važno. Ali ne sjećam se što je to bilo.

-Pa... Nisam puno važnoga rekao... Osim možda da nas ne izbacuju iz Akademije već nas samo kazne?- slegnuo je ramenima moj prijatelj.

-Da! Upravo to! Hvala ti, Michael!- zbog sreće sam poskočila.

-A zašto je to tako važno, ako smijem znati?

-Zato što...

Nisam stigla završiti jer je na sredinu hodnika izašao sluga sa zvonom u ruci i kratko zazvonio.

-Moram ići. Objasnit ću ti nakon nastave, može?- predložila sam. Ne čekajući njegov odgovor, okrenula sam se i, mahnuvši mu, brzim koracima pošla niz hodnik.

Još sam nekoliko trenutaka osjećala njegov pogled na svojim leđima.