Akademija gospođice Smithson za nadarene mlade

Poglavlje 8: Podrum

-Da- Beatrice je kimnula i razvukla usne u osmijeh po kojemu se vidjelo da je sve prije nego prirodan.

Pustila sam njezina ramena i obišla Eileen, osvjetljavajući je svjetiljkom. Na njezinu tijelu, na prvi pogled, nije bilo ničega osim triju krupnih neurednih rana na trbuhu koje su ondje ostavili šiljci s ograde.

Najednom, sjetila sam se krvavih mrlji na njezinu jastuku i prišla bliže desnom uhu. Kao što se i dalo očekivati, bila je tu- suha krv koja je sljepljivala nekoliko tankih pramenova Eileenine kose. Bila je i posvuda unutar desne uške i nije izgledala kao da je istekla iz rane na njoj, već iz samog uha.

To sam bez oklijevanja rekla Beatrice.

Baš kada je moja prijateljica zaustila da nešto kaže, iz prostorije u koju se spuštalo stubište su se začuli nečiji koraci.

Beatrice i ja smo se prestravljeno pogledale.

Kao da smo samim pogledima dogovorile nekakav plan, odmah smo počele djelovati. Uhvatila sam se za jedan kraj tkanine, Beatrice za drugi te smo prekrile Eileen. Zatim je Beatrice puhnula u svjetiljku i plamen u njoj se ugasio.

Sakrile smo se ispod stola na vrijeme da nas osoba koja je trenutak zatim ušla u prostoriju ne stigne vidjeti.

Teški koraci su se približavali stolu. Zvučali su kao da su potplati cipela u koje je osoba obuvena vrlo čvrsti, kao potplati cipela koje idu uz uniformu za Samoobranu. Po ritmu koraka sam lako zaključila da je osoba muškarac, a oštrina koraka mi je vrlo jasno dala naslutiti da muškarac ima oko osamdeset kilograma ili nešto manje.

Mogao bi to biti čvrsto građen sedamnaestogodišnji akademijalac, pomislila sam.

A i bio je.

Nakon što je odmaknuo tkaninu sa stola i ugledao nas, Harris McTavish se silno prenerazio.

-Otkud vas dvije tu?- upitao je kada mu se moć govora vratila.

-To bismo mi tebe trebale pitati- rekla sam, izlazeći iz skrovišta.- Što si planirao napraviti ovdje? Hajde, priznaj. Mi ti nećemo ništa reći dok ti ništa ne kažeš nama.

Prekrižila sam ruke na prsima i tvrdoglavo se zagledala u njega, iskreno se nadajući da se Beatrice neće slomiti i prva progovoriti.

-Dobro, reći ću vam- začudno se lako predao Harris.- Sumnjiv mi je način na koji je umrla- kimnuo je u Eileeninu smjeru.- Tako da sam odlučio pregledati njezino truplo. A vas dvije?

-Isto- izgovorila je Beatrice.- Valjda ti je teško povjerovati, ali nisi jedini u Akademiji tko je došao na tu ideju. Ne moraš pregledavati moju sestru; mi već ionako znamo sve jer smo bile i u njezinoj sobi.

-Stvarno?- Harris nas je radoznalo pogledao.- I? Što joj se dogodilo?

-Krvarila je iz uha- ponosno sam rekla te sam mu pokazala Eileenino desno uho.- Zato je počela paničariti, ustrčala se po sobi i slučajno ispala kroz prozor. Ta je mogućnost najrealnija s obzirom na stanje u njezinoj sobi. I došle smo ovamo da saznamo što je izazvalo krvarenje.

Harris je kimnuo:

-Sada kada ste mi to ispričale smo na istoj razini, osim ako ne postoji nešto što mi prešućujete. No dobro. Znam da vas dvije ne bi imale živaca pogledati joj pobliže u uho, tako da ću to biti ja. Odmaknite se.

-Hej!- podviknula je pomalo uvrijeđena Beatrice.- Došle smo ovamo, zar ne? A to znači da imamo živaca!

-Dobro, kako god.- Harris je iz džepa sakoa izvadio naočale i stavio ih na oči. Odmah sam prepoznala te naočale- akademijalci su se njima služili kad bi trebali, primjerice, sastaviti neki vrlo sitni mehanizam, a nisu mogli držati povećalo.

Zatim je čučnuo pokraj Eileen. Nekoliko je trenutaka samo promatrao i bio toliko zamišljen da su se napete niti njegovih misli mogle osjetiti i u zraku. A onda je izjavio, tako neočekivano da smo Beatrice i ja poskočile:

-Čekajte! Vidim nešto. Nešto malo, nešto... Bakreno?

Čučnula sam pokraj njega i pokušala uočiti ono o čemu je bio govorio, no bez uspjeha. Očito je bilo odveć sitno da bi se vidjelo prostim okom.

-Možeš li to izvaditi?- upitala sam.

-Mogu. Ponio sam nešto pribora- Harris je posegnuo rukom u unutrašnji džep sakoa, isti onaj iz kojega je bio izvadio naočale. Nakon par sekundi kopanja je izvadio tanki srebrni štapić.

Ustala sam i okrenula mu leđa, praveći se da samo želim protegnuti noge. Moj mi ponos nije dozvoljavao da mu priznam da me je strah gledati kako će pokušavati izvaditi neki predmet iz Eileenina uha.

Otprilike je minutu Harris uporno pokušavao. Čak je počeo i soptati, vrlo tiho, no unatoč tomu sam svejedno mogla čuti kako sopće. To mi nije smetalo, a nije me ni živciralo. Jednostavno sam htjela da se opća napetost nekako prekine.

Prekinuo ju je Harris kada je napokon pozvao:

-Dođite ovamo, djevojke. Trebate ovo vidjeti.