Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

Epilog

Tomo 

„Za moju djecu!" podignem čašu visoko, pa uz klimanje svima prisutnima prislonim je na usta ispijajući dobar gutljaj jegera.

„Djeco, tatine zvijezde." pogledam svoga sina i kćerku kako zagrljeni jedno pored drugog stoje, dok slave rođenje njihovog sina. Moja malena unuka obgrlila je svog tatu svojim debelim rućicama, pa se nasmijem sam sebi koliko samo pogled na nju čini da mi se srce rastopi.

„Danas je moj šezdeseti rođendan i prije nego mi zaustite čestitati morat ću vas presjeći u toj namjeri, jer od sada pa do kraja mog života na današnji dan slavit će se rođenje mog unuka, ne moj. Bog je, siguran sam, poslao na zemlju mog nasljednika i zato poželite mu dobrodošlicu." pogledom potražim moju ženu, moju diku, moju radost i moju jedinu istinsku ljubav, pa joj namignem.

„Sine nitko sretniji od tate kada vas ovako posmatram zajedno." sa svog mjesta u raskošnoj sali, među hiljadama očiju, obraćam se samo njemu, mom sinu, mom prvijencu. Iako moja krv ne teče njegovim venama, ipak je od prvog trenutka bio moj sin, istinski i svim srcem volio sam ga kao svog.

„Želio sam svojoj malenoj najbolje. Iako već odavno nije malena, meni će uvijek biti moja mrvica." tihi smijeh proprati moje riječi, pa se i sam osmjehnem. „Mrvice tatina, nikada me nisi razočarala. Nikada! Čuješ?" njeno klimanje glavom, dok je moj sin utješno grli daje mi na znanje da je moje riječi pogađaju. „Postala si sve ono što sam ti želio od srca. Postala si uspješna žena sa karijerom, majka, supruga, ali ono najvažnije istinski si sretna i voliš najboljeg čovjeka na svijetu , koji je rođen samo za tebe, a voli te više od života." Sam sebe čujem kako mi glas podrhtava, ali se držim dovoljno snažno za svoju djecu. „Ponosan sam kada vas samo pogledam. Živjeli vi meni!" uzviknem na kraju. Prvo tihi uzdasi, a zatim gromoglasan aplauz zabruji oko nas kada mi oboje pohrle u zagrljaj, skupa sa mojom unučicom u rukama.

„Tata!" uglas zabruje, pa me zagrle.

Moja Nur lije suze, dok me Dino na rubu suza stišće kao da mu život ovisi o mom zagrljaju.

„Tata hvala ti, hvala što si bio moj tata!" protisne, a osjećam kako ga knedla u grlu guši, dok ga bucmaste rukice njegove kćerkice stišću oko vrata.

Pružim ruku da mu uzmem buhtlicu iz naručja, pa je pomirišim „Laro, dedina pahuljo.." šapnem, pa se naša mezimica ugnijezdi u mom naručju, jer je bila najmirnija djevojčica na svijetu. Nur mi još uvijek podrhtava u naručju, kada rukom mahnem muzici da nastave svirati, jer ja sam svoje rekao, pa je jače stisnem na prsima.

Cijeli moj život, sreća i ispunjenost ogleda se u njima, mojoj djeci oko mene, mojim unučadima. Lammijina ruka klizne mi niz rame, pa mazeći Laru u mom naručju usput zagrli Dinu, a Nur utisne jedan poljubac na obraz.

„Volim vas." kaže dovoljno glasno da je svi čujemo, ali prije nego odgovorimo presječe nas Nejlin osorni glas.

„Haloo ovo malo ovdje treba presvlačenje, pa se mole mama i tata da me riješe ovog opojnog mirisa ili ću pasti u nesvijest" posmatramo svi Nejlinu facu, pa u glas prasnemo u smijeh.

Kao povučeni iz transa odmaknemo se jedni od drugih. Lammija uleti kao i uvijek u moj zagrljaj utiskujući se o mene, dok Dino preuzima Laru, a Nur njihovog malenog sina Hamzu iz Nejlinog naručja.

Sa osmjehom na licu posmatram svoju djecu kako odmiču dalje od nas, sretni i zagrljeni. Sa druge strane raskošne prostorije posmatra me Said, kao i uvijek u pozadini je, kao i uvijek šutke posmatra sreću koja grije i njegovo srce, jednako koliko i moje. Podignem čašu u njegovom pravcu, dok mi on uzvraća polažući ruku na srce i blago se klanjajući u mom pravcu. Sa godinama Said je zaista postao moj oslonac, moja podrška, moj prijatelj i moj brat, kojeg nikada nisam imao.