Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

9.

Lutkice?

Na poslu sam nervozna i šeprtljava zbog Dine. Nisam skoncentrisana i ljuta sam na sebe zbog toga. Šta mi je opet uradio? Jesam li ja normalna da sebi dopuštam da me totalno izludi? Samo razmišljam o njemu, njegovim očima, usnama i rukama kako me grle. Prestani! Ne idi tamo Nur, čuješ li me, opominjem sama sebe. Jednom te uspio slomiti neće drugi put!

Iz razmišljanja me prenu ruka koja drži kafu, podignem pogled i vidim Mahira. Eto, zašto sam tako prokleta pa razmišljam o Dini, koji je toliko pogrešan kad imam savršeno normalnog i dobrog čovjeka ovdje koji se ne boji pokazati da mu je stalo do mene.

"Učinilo mi se da bi ti prijala kafa", reče smiješeći se, osmijehnem se i ja njemu.

"Hvala, baš bi mi godila", taman pružim ruku da je preuzmem kada mi zazvoni telefon u džepu. Spustim ruku do džepa i ugledam nepoznat broj, ali se ipak javim.

"Halo lutkice!", Dinin zavodljiv glas je sa druge strane. Sranje!

"Odakle ti moj broj?", Pitam ga, a upitno vrtim ono lutkice u glavi.

"Jao, tebe! Pa čuj od kud mi? Kakvo ti je to glupo pitanje! Tata mi ga je dao.", odgovori mi veselo. Nemam smislene rečenice misli u glavi, zaista kako postavljam tako glupa pitanja? Opet se pitam šta je s njim pa mu uvijek pođe za rukom da mi od mozga pravi kašu.

"Šta hoćeš?", pitam ga grubo.

"Stara ekipa mi pravi zabavu za doček, volio bi da dođeš i ti."

"Ne mogu, radim!", ispalim prvo što mi je palo na pamet.

"Večeras u osam radiš?", pita me i prije nego odgovorim nastavi "Nur, ne zajebavaj me! Znam da ne radiš i doći ćeš. Jesi li me čula, milom ili silom pa biraj!", Hladno mi naređuje, a nitko nikad osim tate sa mnom nije tako pričao! Nikad! Slomljeno pomislim da samo on i može tako da razgovara sa mnom i u treptaju oka skujem plan, zloban plan i sa osmijehom mu odgovorim.

"Ma doći ću, naravno, samo reci gdje?", Daje mi adresu kafića i poklopi.

Spustim telefon u džep i pogledam Mahira, slabašna misao mi je u glavi da on ovo ne zaslužuje ali ipak ga pitam "Želiš li na zabavu za Dinin povratak u Sarajevo? Večeras?", Nasmiješi mi se radosno i potvrdi mi što sam već znala.

"Naravno Nur, sve za tebe, a hajde sad da popijemo ovu kafu dok se nije skroz ohladila".

Stomak mi se veže u čvor, ruke mi zadrhte, ružan predosjećaj me potrese kroz cijelo tijelo. Pomislim da batalim cijelu priču, ali onda se sjetih Dininog cereka, onoga punog samopuzdanja i njegovih riječi "zabava i samo zabava" pa nastavim sa svojim planom.

Ta dva tamna zelena oka skupo su me koštala i taman kada sam pomislila da konačno mogu nastaviti bez njega, da konačno udahnem život punim plućima, on se odlučio vratiti u moj grad, u naš grad. Tamo gdje je sve počelo.

Pijem kafu i posmatram naselje kroz prozor, ne slušam šta Mahir priča samo ponekad klimnem glavom, dok su mi misli u prošlosti u onoj malenoj sobi gdje sam osjetila istinsku sreću i razarajuću bol.

Kao da je bilo juče, a ne prije godina i godina unazad, sjećam se svakog detalja. Sjećam se njegovog tamnog pogleda obojenog ljubavlju i požudom, a zatim kako kao sam đavo ispliva hladnoća iz tog istog pogleda i slomi mi srce kao šolju od porculana. Nesvjesna da sam se naježila, protrljam svoje ruke hladnim prstima, kao da ću time otjerati sjećanja koja me prate kao podsjetnici na jedinu ljubav i bol u mom životu...