Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

19.

Vrisak

„O moj Bože!" vrisnula je iznenađeno i pogledavala u mene, pa u auto koje nas je čekalo na aerodromu u Dubaiu. Moj lični vozač preuzeo je našu prtljagu, zapravo njenu, jer ja svoje nisam imao. Klimnuo sam vozaču još jednom potvrdno da odvuče stvari u moju vilu, pa preuzeo ključ iz njegovih ruku.

„Dinooo!" ciknula je još jednom, pa iako sam bio na rubu da se nasmijem, suzdržavao sam se i pravio lud uživajući u njenoj radosti. „Kako se ova vrata otvaraju?" upitala je i utonula u moj zagrljaj kada sam raširio ruke.

„Budalice." poljubim je u tjeme široko se sada smiješeći „Kao na reklami." uzvratim, odmaknem je da je pogledam u oči, pa namignem veselo.

„Znala sam da si bogat, znala sam i da ne mariš za to, ali da u Dubaiju imaš zeleni Lambordžini to nisam znala." kao dijete kojoj nudiš slatkiš oči su joj veselo caklile.

„I znaš da mrzim bjesne aute." Nadovežem se na njene riječi. Jesam, mrzio sam svu raskoš svog porijekla, ali nikada se nisam ni usprotivio tatinim poklonima. Uredno sam ih primao i vozikao, što po Dubaiju, tako i po čitavom svijetu u proteklih deset godina.

„Znam, ali ovo je čarobno." I dalje se opijeno smijala kada smo prelazili tih nekoliko koraka prema autu.

Obgrljenu oko struka držao sam je uz sebe, kada se spotaknula skoro padajući na beton. Pridržim je i s priječim njen pad kada shvatim da joj je tijelo klonulo potpuno u mom naručju.

„Nur! Nur jedina." podigao sam je u naručje kada me pogledala mutnih očiju.

„Spusti me, dobro sam. Samo mi se zacrnilo." zabrinuto sam je gledao, otključavajući auto daljinskim i smrknuto čekajući da se vrata podignu u vis kako bih je smjestio u unutrašnjost auta.

„Vaaauuu...", procijedila je posmatrajući kada je skliznula s mog naručja u unutrašnjost auta, na kožno sjedište.

Brzo sam zatvorio njena vrata, obišao oko Lambordžinija i smjestio se u unutrašnjost.

„Jebotee šta je to bilo?" povičem. Pogledam je malo bolje i vidim koliko je blijeda, kao da joj se svaka kap krvi povukla iz lica. Stegnem ruke u pesnice, pa se okrenem u sjedištu prema njoj, opustim se kada ugledam njene zelene oči i pomilujem palcem njenu donju usnu. „Jesi li mi dobro?" upitam ne skidajući pogled s njenog.

„Jesam ljubavi, samo.." udahne i nasloni se bočno u sjedištu, „Pa, ne znam ni ja. Možda sam umorna zbog puta, možda mi je opao pritisak, ne znam.." tiho završi, a ja se nagnem i samo joj poljubim vrh nosa.

Namjestim se u sjedištu, pritisnem dugme za paljenje, a zvuk motora ispuni unutrašnjost. Krajičkom oka uhvatim njen osmjeh, pa ne želeći kvariti joj oduševljene stisnem je za koljeno i upitam. „Spremna?"

„O, da!" brzo uzvrati, sveže pojas i nestrpljivo iščekuje da se uključimo u promet.

Namjerno obiđem krug kroz centar prije nego se uputim prema dijelu nadomak grada, gdje sam uglavnom boravio u Dubaiju. Pogledam je par puta kako upija svu čar grada sa osmijehom na licu, iako joj nije prvi put, isto tako znam da nije dolazila više od deset godina, a u ovih deset godina grad se izobličio, nabolje naravno. Ma koliko mi njen osmijeh grijao srce nisam mogao da se otresem nelagodnog osjećaja u stomaku kada se onesvijestila na aerodromu.

Ulaskom na sami prilaz Nur je pored mene glasno uzdahnula. „Dino ovdje je tako lijepo, ma čarobno."

„Sve za moju Nur." kažem i pomaknem se tek kratko dotičući njene usne svojima, dok se visoka metalna kapija pred nama polako otvarala, otkrivajući bijelu fontanu, oko koje sam obišao   prilazom do kuće, a beskonačnost zelene livade okruživala je vilu prema kojoj smo se vozili.