Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

5.

Švicarska

Babi me jutros pozvao u svoju radnu sobu i rekao mi da se spremim, pratim ga na poslovni put i dok mi je objašnjavao zašto idem s njim, kad i tako odlazim u Ameriku ja sam u sebi vrištao "Jebote, jebote, jebote! Ne sad babi, ne sad!!"

Moja Nur ljuta je na mene moram to što prije popraviti, a ja se moram pakirati za jebenu Švicarsku s njim. Uzimam telefon da je nazovem, ne javlja se! Naravno da se neće javiti, očekuje da se izvinem što sam bio kreten i dok se lomim da li da joj javim da me neće biti par dana, odlučim da joj ne pošaljem ni poruku. Odbijam da joj je pošaljem! Što se ne javi na prokleti telefon? Da li i želi znati gdje sam?

Danas me babi u Švicarskoj odvlačio sa jednog sastanka na drugi, uopšte nisam skoncentrisan, nemam pojma o čemu ovi ljudi pričaju, samo gledam u njihove kravate koje osjećam oko svog vrata kao omču osuđenika za smrtni grijeh. Papiri, projekcije, prezentacije, uopšte ne mogu da se saberem ni da pravilno razmišljam.

Vukao sam se nepoznatim ulicama tmuran kao tmuran dan, noge me nose, a ni sam ne znam kuda. znam samo gdje mi srce vuče, a trenutno je jako daleko od mene, što fizički, što mojim usranim ponašanjem.

Nur, moja Nur, moja svjetlost, moja zraka sunca. Samo je ona u mojim mislima. Njen osmjeh, dodir, njene ruke, ne mogu ovo više da izdržim i skačem sa stolice. Sve glave se okreću u mom smjeru, babi je skupio obrve i gleda me smrknuto. Promucam neki izgovor kako mi je slabo i izlijećem iz konferencijske sale. Idem da prošetam. Zrak, da zrak, čisti zrak će da pomogne, prodisat ću i omča će konačno da popusti. Tako mi treba zraka da duboko udahnem i da razbistrim glavu. Ona me prati, uporno mi je u mislima, ne napušta me kao moja jebena sjena!

U šetnji naiđem na neku zlataru, u izlogu je sve tako sjajno tako prekrasno. Prelama se svjetlost na kristalima i dragom kamenju i sve me to podsjeća na moju Nur, pa ulazim unutra da joj kupim poklon iz izloga. Razmišljam o njenom slatkom osmjehu kada ga ugleda, oprostit će mi kada vidi šta sam joj kupio pomislim i čvrsto stisnem sjajnu kesicu u rukama. Ovo je tako lijepo i slatko kao moja Nur, shvatit će poruku, znam da hoće. Mi se razumijemo na nekom drugom nivou, mi smo povezani i tad udahnem, zaista udahnem, pa moj šanerski osmijeh razvedri lice i korak postane lakši.

Živo sranje bilo je uopšte poći sa ocem na sve te silne poslovne sastanke, katastrofalna greška! Ne samo da nisam bio zainteresovan, već sam se uspjeo i posvađati s njim. Pritisak koji mi stvara je kao omča koju mi je nabacio na vrat i stalno je povlači gušeći me svaki put još malo više nego prije. U glavi mi je haos, pojma nemam šta je pravo, šta je krivo, ali još uvijek srce jače zakuca i svijet postane bolji čim pomislim na nju.

Vratili smo se u Sarajevo, babi je ljut na mene, ali ne obraćam pažnju. Petak je, čekam sedam sati da na večeru dođu tata sa Lammijom, Nur i Nelom. Cupkam nogom nervozan sam, ljutim se na sebe što sam tako nestrpljiv. Jebote, ja sam Dino, jebeni mačo lik koji ne pada na cure, ja sam zavodnik, ali sama pomisao na Nur i srce mi se otapa kao led na suncu.

Još uvijek pokušavam kao da se borim s mišlju da ovo nije ljubav, da ja ne volim, ali dovoljno je da je neko spomene i sve moje misli odlete kao prašina na vjetru.

Pospremio sam sobu, stavio poklon na komodu i sada samo čekam da je vidim, da je poljubim. Niko ništa neće znati, pozvat ću je da gledamo film. Da, to će upaliti, nitko ništa neće posumnjati, pa ja sam joj brat i u normalnom svijetu braća i sestre gledaju filmove. Od samo takvih misli koža mi se naježi. Samo što ja nisam njen brat, nego lik koji ima ozbiljne osjećaje za nju. Osjećaji koji me dijele na pola, koliko god želio udovoljiti nama i dalje ne znam šta da radimo sa roditeljima. Imam osjećaj da ću najviše povrijediti tatu, slomit ću mu srce, razočarat će se. Ne bi nikada očekivao od mene da mu zabijem nož u leđa, ali ja ne mogu protiv sebe, kako koji dan prolazi sve sam zavisniji od te djevojke, sve više mi nedostaje.