Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

6.

Ledeni prsti

*DINO*

Vozio sam luđački kada sam napustio njen stan, ako se srce može razoriti u sitna paramparčad, moje je trenutno bilo hrpa sitnih krhotina. Suze mi magle vid, ali ne dozvoljavam im da nađu svoj put. Šmrćem i mantarm u sebi da sam muškarac, a muškarci ne plaču. Stišćem volan prisjećajući se njenog pogleda, obližem usne koje još imaju ukus nje n sebi, pa stegnem vilicu da mi zubi zaškripe.

Slike nje i drugog muškarca u budućnosti razaraju me, dok stišćem gas sve jače i jače. Ne znam kada sam se našao na autoputu, ali me jebeno nije ni briga. Vozim kao na autopilotu samo toliko brzo da čak ni boje auta, pored kojih prolazim, ne registriram. Kada mi se glava koliko toliko razbistrila i bijes, tuga i adrenalin vratili pod kontrolu, shvatim da sam u Konjicu. Maleni gradić, ne tako udaljen od Sarajeva, ali sada sasvim dovoljno da ne mogu nazad. Parkiram pred nekom lokalnom kafanom sa jednom namjerom, kada uđem u poluprazni lokal.

Pijem, pa mahnem da mi natoče još. Iskapim na eks, pa naručim ponovo i tako sve iznova. Koliko dugo? Pojma nemam, ali mrak koji je napolju odaje mrklu, duboku noć. Pogledam u sat na ruci, ali ne uspijevam provaliti koliko je sati. Koga briga i tako ne marim, bio dan ili noć ja sam izgubio jedino što je vrijedilo u mom životu, a tako je možda i najbolje. Pokušavam otupiti ove osjećaje u prsima koji me drmaju do temelja. Spustim glavu na ruku koja obješeno visi sa šanka, posmatram tečnost koja se izljeva po mojim skupim farmerkama stvarajući mrlju, a ja sve što vidim je njen lik koji mi se smiješi. Jedva podignem glavu i promrmljam šankerici da naspe još i prstom je dozivam da se primakne.

"Gdje u ovom gradu mogu prespavati?", Mrmljam jedva razumljivo, a ona mi se bezobrazno ceri kao da gleda u plijen.

"Srce na pravom si mjestu, iznad nas je motel.", Obliže svoje tanke usne, pa se primakne bliže gurajući svoje, pod vrat nabijene sise meni pod nos.

"Trebaš sobu?"

"Aha", uzvratim kratko prije nego povratim od prizora pred sobom.

"Izvoli!", Pruži mi ključ i naplati za noćenje, te me isprati i uputi do moje sobe. Ako sam rekao soba, onda moram da se ispravim ovo je jebeni ćumez, ali pijanom čovjeku i hladan beton bi bio dovoljan, pa se ne bavim skidanjem već se strovalim na krevet bez razmišljanja...

Povratak u Sarajevo bio je okupan mahmurlukom, voziti se nazad nije bilo apsolutno, nimalo zabavno, svaka sirena kojom su me drugi vozači upozoravali da švrljam po ulici imali su efekat bombe u mom mozgu. Kao šlag na tortu kod kuće me dočekuju oba oca, gledajući me zabrinutim pogledima.
Odlično!
Nije moguće da jednog skoro dvadesetogodišnjaka čekaju da dođe živ i zdrav kući, a onda pomislim ako potegnu temu kojom me bombarduju godinama tek onda ću poludjeti!

I poludjeo sam...

Pun mi je kurac svega! Mojih roditelja i Sarajeva i Nur! Moram pobjeći odavde, pomislim kada se prisjetim jutrošnjeg razgovora sa tatom i babijem.

Babi me pritišće da upišem pravo, dok tata misli da bi medicina bila bolja uz boks, a nitko me ne pita šta ja mislim? Nemaju pojma da sam ja već odlučio. Ja mislim da je vrijeme da odem iz grada, vrijeme je da ja stvari uzmem u svoje ruke, neće mi više nitko govoriti šta da radim. Razgovaram sam sa sobom , dok trpam stvari u dva kofera. U Ameriku sam trebao tek u martu naredne godine, ali situacija se promijenila kada sam počeo gubiti kontrolu svoje ljubavi, zadrhtim kada se sjetim da neću biti na njenom rođendanu s početka godine i ne shvatajući koliko me to boli, derem košulju u rukama.